Navijač Hajduka

srijeda, 10.12.2014.

KANDIDATURA ZA ČLANA NADZORNOG ODBORA

Poštovani čitatelji ovoga bloga, potaknut svi zbivanjima oko našeg kluba kao i kompletnim stanjem u hrvatskom nogometu, ozbiljno razmišljam o tome da se kandidiram na sljedećim izborima za članove Nadzornog Odbora našeg kluba koji će se održati tokom iduće godine. Puno je razloga koji me navode na takvu akciju, od potpune frustracije zbog katastrofalnog vođenja kluba, pa do želje da se napokon neke stvari u ovom društvu počnu razvijati u željenom smjeru. Opcija je stajati i čekati ili ipak pokušati promijeniti stvari na bolje. A stvari se itekako mogu promijeniti na bolje! Potrebna je samo dobra volja, čisti obraz i izbacivanje osobnih interesa tokom upravljanja klubom. Jesmo li sazreli za takav iskorak?! Nisam siguran, no to je ujedno i moja nit vodilja koja me tjera da iz pasivnog stanja izađem iz sjene u želji da klub napokon ozdravi. Dosta mi je i one apatije koja se javlja s vremena na vrijeme jer je u društvu ustaljeno mišljenje kako se nitko normalan ne želi prijaviti na takav natječaj?! E pa evo, ja si utvaram da sam normalan (ako se takvo što opće može mjeriti), sposoban i da čista srca i obraza želim sve najbolje klubu. U daljnjem tekstu želim napraviti detaljnu analizu svih trenutnih problema u klubu, ali i rješenja za svaki od navedenih.

Počnimo od pitanja „Gdje su nestale pare“ stvorene privatizacijom 2009. godine? Ako pogledamo graf od ispod:



Vidimo da je 2009. godine nakon privatizacije klub imao realnu dobit od oko 50 milijuna kuna, dok danas imamo realan gubitak od oko 60-ak milijuna kuna. Znači u 5 godina, 110 milijuna kuna je „negdje potrošeno“.

Da razjasnimo pojmove:

2009 godina – 50 milijuna kuna realnog plusa, odnosno 80 milijuna kuna na računu nakon privatizacije, uz 30 milijuna kuna preuzetih obaveza.

2014 godina – 60-ak milijuna kuna minusa. Prema riječima predsjednika Brbića: „Ukupno smo dužni 86 milijuna kuna, a naša potraživanja, računajući i transfer Anasa Sharbinija, iznose 25 milijuna kuna. Dakle, kada naplatimo potraživanja, naše obveze su 60.8 milijuna kuna, gdje se nalazi i 18.7 milijuna kuna rezerviranih za sudske sporove.“

I onda, gdje je su nestali novci?

1. Igrači su bili preplačeni sa astronomskim ugovorima koji nisu bili tržišno opravdani. Da li se radilo o krivim procjenama ili se tako izvlačio novac, tesko je na to dati pravi odgovor.
2. Postoci u ugovorima. Gotovo svi igrači imaju potpisane ugovore u kojima igrač ima osiguran postotak od oštete kada ode iz kluba.
3. Plaće u radnoj zajednici. Plaće su potpuno nerealne i previsoke s obzirom na bilancu društva. Poslije ću iznijeti konkretnu analizu brojki koja je pomalo nevjerojatna.
4. Broj igrača koji imaju profesionalni ugovor je jednostavno prevelik! Pogodovanje managerima i svim ostalim „prijateljima kluba“ dovelo nas je do toga da imamo preglomazan i u ovim uvjetima gotovo neodrživi seniorski pogon.

Da zaključimo, onako narodno:
Puno je ljudi na Hajdukovoj sisi i svima je lipo jer sisa još uvijek daje puno mlika.

Što se tiče aktualne Uprave, oni su riješili tek točku pod brojem jedan. Zapravo nisu ni imali izbora jer da nisu srezali faraonske ugovore, klub bi odavno bankrotirao!

Po meni točka pod brojem dva predstavlja ujedno i najveći poraz sadašnje Uprave (pa i Nadzornog odbora koji je iste te radnje i odobrio). Nevjerojatno je da skoro svi igrači koji imaju ugovor sa klubom ujedno imaju i postotak od potencijalnog transfera. Sigurno smo jedini klub u svijetu koji posluje na takav način! Da pojasnim, i oni igrači koji imaju mjesečno 10 tisuća kuna brutto (najniži ugovori), i oni koji imaju mjesečno 10 tisuća eura brutto (najviši ugovori), gotovo svi imaju postotak! Cista sramota i pogodovanje!

Osobno sam pratio tijek suđenja Širić-Djedović i gore dva opisana načina, preplaćivanje ugovora, odnosno postotak pri transferu igrača ujedno opisuju najelegantnije načine kako se stvarao crni novac kojim se onda plaćalo pošteno suđenje. Ova Uprava jednostavno se nije obračunala s postotcima i to im može služiti na sramotu. I sve pod parolom ne dajemo velike ugovore, pa time pravdaju postotak prilikom odlaska.

Moj zaključak je da postotke treba u potpunosti izbaciti jer oni su rak rana današnjeg kluba!

Uostalom zar je opravdano da jedan Avdija Vršajević ima postotak od ugovora?! Doveden je iz Bosne u Hajduk gdje je dobio višestruko bolji ugovor. S druge strane praktično mu se revitalizirala karijera, ali opet, netko mu je uz sve to ponudio i postotak u ugovoru?! Ili npr. Nižić za kojega mjesecima nisu mogli procijeniti da li je igrač s kojim trebamo potpisati ugovor, pa me se onda nakon svega dalo i ugovor i postotak. A doveli smo ga iz druge belgijske lige?! Mutno i sumnjivo, ali sve po zakonu. Zato kažem da je krajnje vrijeme je da se tome stane na kraj! Ako se sjetimo koliki su se postoci isplatili prilikom transfera Kalinića, Vukušića i ostalih, ispada da danas uopće ne bi imali dug od 60 milijuna kuna da nije bilo famoznih postotaka. No zato su nečiji džepovi dupkom puni...

Evo i aktualnog primjera potpisa ugovora sa našim najmlađim članovima seniorske ekipe, Vlašićem, Balićem i Hairlahovićem. Na direktan upit novinara gospodinu Vučeviću, da li u potpisanim ugovorima igrači imaju postotak od odštete, Vučević odgovara da je to poslovna tajna. I što onda ostaje meni kao navijaču/dioničaru, nego da sumnjam u sve to. Hipotetski, ako je npr. Vučević sa Vlašićem potpisao ugovor u kojem Vlašić ima zagarantirano 20% od odštete prilikom transfera i recimo da se ostvari transfer Vlašića u iznosu od 3 milijuna eura (recimo da je to realna cijena). Pojednostavljeno ispada da bi Hajduk od transfera zaradio 2,4 milijuna eura, dok bi Vlašiću išlo 600 tisuća eura. E sad, ako znamo da su Joško Vlašić i Goran Vučević veliki prijatelji, onda cijela priča ispada dodatno sumnjiva, a i vrlo je upitno da li je onda klub direktno oštećen i to za popriličan iznos. Znam, iz kluba se uvijek mogu pravdati da možda Vlašić ne bi ni potpisao ugovor da mu nisu dali postotak i sl.

Ponavljam, nemam uvid kakav je ugovor potpisan u ovom slučaju, ali hoću reći da je zadaća ljudi iz Nadzornog odbora da ukinu praksu potpisivanja svih novih ugovora koji imaju postotak jer je ovo sramota za čitav klub! I u ovoj gore priči nisu problem ni Goran Vučević ni obitelj Vlašić, već sistem koji im ostavlja mogućnost da se ovakvi ugovori uopće potpisuju! Tome jednostavno treba stati na kraj.

Što se tiče plaća radne zajednice, što mislite kolika je prosječna plaća unutar radne zajednice? Od 2010. godine na ovamo, masa za plaće članovima radne zajednice jest skočila sa 8,5 milijuna kuna godišnje na cca. 10 milijuna kuna godišnje.

Radna zajednica:

Uprava 1, Administracija 2, Odnosi s javnošcu 3, Financijska služba 5, Marketing 3, Ugostiteljski trakt 8, Članstvo 2, Logistika 22, Vozač 1. Ukupno 46 članova.

Podijelimo li 10 milijuna kuna sa 46 članova, te sa 12 mjeseci u godini i dobit ćemo nevjerojatan podatak da prosječna brutto plaća radnoj zajednici iznosi nešto više od 18 000 kuna brutto! Ponavljam prosjek je nešto veći od 18000 kuna brutto! Za firmu koja je na rubu bankrota ovo jednostavno spada u rubriku vjerovali ili ne. I onda svi pričaju jeli Brbićevih 54000 brutto mjesečno (koje usput ako je vjerovati kuloarima prima bez kašnjenja za razliku od ostatka radne zajednice) problem ili ne, a nitko ne spominje prosječnih 18000 kuna. Da plivaju u novcu 18000 kuna bi možda bilo opravdano, a ovako stvarno ne znam kako je ovo moguće i kako ovo odgovorni u klubu to toleriraju. Valjda se boje otpora koji bi uslijedio usred potencijalnih rezanja.

Zadnja točka, broj igrača pod ugovorom u seniorskom pogonu jest jednostavno neodrživ. Trenutna brojka od oko 45 igrača je nastala opet usred raznih pogodovanja i ad hoc sklapanja ugovora (tipa tražimo napadača, kupimo Timu, tražimo lijevog beka, kupimo Vasilja i sl.). Pojednostavljeno, ovako ispada da slabo plaćamo 45 igrača, umjesto da dobro plaćamo 25 igrača, a sve za iste(ili čak još manje) pare. Umjesto da koncentriramo kvalitetu, mi je rasipamo i stvaramo kaos.

Kako dalje? S ovakvim razmišljanjem trenutne Uprave i odobravanje Nadzorno odbora jednostavno teško možemo naprijed. Potrebni su bolni rezovi ako želimo stvarni napredak jer sve ovo što danas imamo jest obično (financijsko) preživljavanje, uz vrlo neizvjesnu budućnost. Ako proučimo prognozu prihoda i rashoda iz službenog dokumenta „Plana restrukturiranja“ (napisanog od strane aktualne Uprave) onda vidimo da se u stavci prihodi očekuju prihodi od transfera igrača u iznosu od 37,5 milijuna kuna (5 milijuna eura) i to u svakoj narednoj godini?! I na tome oni baziraju naš financijski (i svaki drugi) oporavak?! Ovo izgleda nerealnije od proračuna Republike Hrvatske. Otprilike meni ovo sliči na onu, napišimo rashode, napišimo prihode, pa koliko fali stavimo da ćemo utržiti od transfera igrača... Jednostavno neozbiljno!

4.1.1. Prognoza prihoda i rashoda za 2014-2016
Tablica 16. Prognoza prihoda i rashoda za 2014-2016



Slika 10. Prikaz strukture prihoda za razdoblje 2011 – 2016



Slika 11. Prikaz strukture rashoda za razdoblje 2011 – 2016



Po gore navedenom, ispada da godišnje imamo 30-ak milijuna sigurnih prihoda, te 50-ak milijuna sigurnih rashoda (može biti i više prihoda odnosno rashoda, ovisno o tome dokle doguramo u europskim natjecanjima, odnosno kupu). Svejedno, 20-ak milijuna moramo nabaviti prodajmo igrača samo da bi imali „pozitivnu nulu“, bez da smanjimo realan dug sa početka ove priče?! Da li je to realno? Jest, ako su nam svi igrači u prodajnom izlogu, ako ćemo stalno prodavati ispod cijene, ako će nam Milić ići za 500 tisuća eura i sl... Drugim riječima treba godišnje ostvariti barem nekoliko unosnih transfera naših najboljih igrača da bi uopće preživjeli. I kako onda imati ujedno i sportski rezultat?! Pa nikako, samo ako nam se zvijezde poklope, odnosno ako slučajno uz trenutak inspiracije pojedinca prođemo u Europsku ligu.



Može li drugačije?! Naravno da može! Samo treba secirati gdje su problemi. Za početak, da smanjimo rashode. Da radna zajednica godišnje košta 7 umjesto 10 milijuna kuna. Da umjesto 45 igrača pod ugovorom to svedemo na realnu brojku od 25 igrača.

Tako su danas primanja igrača na razini od oko 19 milijuna kuna, dok treneri koštaju još oko 5 milijuna kuna. Plus što se na stipendijske ugovore i hranarine troši oko 2 milijuna kuna. Koliko tu imamo mogućnosti uštede?

Npr. ako napravimo 4 kategorije plaća prvotimaca:
120 tisuća eura (10 tisuća eura mjesečno) – 6 prvotimaca
96 tisuća eura (8 tisuća eura mjesečno) – 6 prvotimaca
72 tisuća eura (6 tisuća eura mjesečno) – 6 prvotimaca
48 tisuća eura (4 tisuća eura mjesečno) – 6 prvotimaca

To bi ukupno bilo cca. 2 milijuna eura godišnje za plaće prvotimaca (i to relativno dobre i unosne plaće) čime bismo ostvarili uštedu od dodatna 4 milijuna kuna u odnosu na sada. Dodatna ušteda na trenerima, možda i odustajanje od skupih priprema u Turskoj i eto nas na godišnjim rashodima od oko 40 milijuna kuna.



Drugim riječima, razlika između sigurnih prihoda i sigurnih rashoda bi se trebala kretati između 5 i 10 milijuna kuna. Sve poviše toga slabi Hajdukovu pregovaraču poziciju, te zahtjeva rasprodaju igrača. Sa 5 do 10 milijuna kuna razlike, Hajduk ne bi bio primoran prodavati igrače na svaki mig potencijalnih kupaca, te bi se igrači poput Balića, Bašića, Vlašića i drugih mogli dugoročnije vezati za klub, te bi isti mogli napustiti klub samo u slučaju pravih i unosnih ponuda.

Kako ovo ostvariti? Za to treba puno više odlučnosti! U sportskom smislu trebamo imati sportskog direktora koji treba donositi odluke. Kojih je to 4-5 mladih igrača koje treba forsirati, jeli Kiš taj ili nije, ima li Caktaš kapacitet igrača za prvu momčad ili možda trebamo forsirati Balića, jeli vrijeme za Mikanovića, mogu li Bašić i Mujan biti krila budućnosti, dokad ćemo čekati Maglicu, jeli Jozo livi bek ili treba tražiti novoga... Puno je lutanja, puno je pogodovanja, puno je utjecaja sa strane i pri tom rezultat naravno pati.

Kakav odnos treba imati prema „dobrotvorima kluba“? Još jedno zanimljivo pitanje. Danas kad zagusti, onda stižu pozajmice od dobrotvora kao što su Andabaka ili Pašalić? „Heroji ili zločinci“, figurativno gledano, pitanje je sad? Moje misljenje jest da sve te utjecaje treba eliminirati iz rada kluba. Nije li nas samo K. Ljubičić koštao 5 milijuna kuna, a doveden je mimo struke kluba uz dobre namjere gospodina Andabake. Ništa protiv njega osobno, ali u tome i jest problem što se svatko miješa svakome u posao, uz „dobre namjere“.

Uglavnom, da zaključimo, za oporavak i sportski i financijski potrebne su snažne reforme koje bi utjecale na mnoge koji dobro sisu Hajdukovu sisu. Imamo li snage za to? Uz aktualno vodstvo čisto sumnjam jer previše je onih koji dobro žive od toga, a sve to za posljedicu ima loš sportski rezultat i golemo nezadovoljstvo među navijačkim pukom.

Dalo bi se ovdje još puno toga napisati, kao što je odnos kluba prema HNS-u, zanemarivanje djela Hrvoja Maleša, zanemarivanje baze klubova u splitsko-dalmatinskoj županiji, ali nema smisla siriti priču...

I za kraj, ako se zaista i odlučim kandidirati na sljedećim izborima znam da nemam prevelike šanse da uspijem. Pobijediti će oni koji obećaju „3 naslova u 4 godine“, oni koji obećaju da će dovesti „velike sponzore“, oni koji dokazu „na koliko su gostovanja bili“, oni koji se slikaju u novinama ljubeći Hajdukov šal i sl... A čak i da kojim čudom uspijem, ima li uopće još ljudi koji zaista žele riješiti gore navedene strukturne probleme? Čisto sumnjam, ali se ujedno i nadam. Isto tako nadam da će ovo moje izlaganje potaknuti sve one koji slično razmišljaju da se i oni prijave.

U nadi da zaista postoje ljudi koji nemaju svoju cijenu, koji stavljaju društveni interes daleko ispred osobnog, koji žele bolji i pravedniji svijet, koji žele oko sebe sretnije ljude, šaljem vam puno sportskih pozdrava!



Sa štovanjem,
Ante Armanda
mail: ante.armanda@xnet.hr

10.12.2014. u 21:52 • 8 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



KONTRA MRAKU,

KONTRA SILI,

SAMO HRABRO,

NAPRID BILI!!!

Brojač posjeta