Navijač Hajduka

petak, 28.09.2012.

ANALIZA IGRAČKOG KADRA

Hajduk je u ovom prvom dijelu sezone do sada igrao u ritmu toplo – hladno. Od briljantnih izdanja poput onoga na San Siru ili pak protiv Zagreba na Poljudu, pa sve do blijedih izdanja protiv Lokomotive na Maksimiru ili pak remija sa Osijekom kod kuće. Ako se vratimo na početak sezone i tadašnji pogled na igrački kadar osobno mogu reći da je do sada učinjeno čak i malo iznad mojih očekivanja. Trener Krstičević se nakon nekoliko početnih utakmica odlučio za formaciju 4-2-3-1 i to u sastavu: Blažević – Vršajević, Maloča, Milović, Jozinović – Radošević, Andrijašević – Oremuš, Vuković, Caktaš – Vukušić. Odlaskom Vukušića na njegovo mjesto je trebao uskočiti Maglica, ali zbog ozljede isti igrač se nije ustalio u postavi, pa sada formacija izgleda: Blažević – Vršajević, Maloča, Milović, Jozinović – Radošević, Milić – Oremuš, Andrijašević, Caktaš – Vuković, uz tek poneku varijaciju na temu, tipa stavljanje u samu špicu malog Tomaša ili pak guranje Bencuna na krilo. Stoga krenimo redom s pojedinačnim učincima:
Blažević – U ovom jesenskom djelu prvenstva besprijekoran. Apsolutno na reprezentativnoj razini, bez i jednog kiksa, te sa nekoliko fenomenalnih obrana. Izvrstan na San Siru, obranjeni jedanaesterac u Zapršiću, skinuti zicer Vugrincu i još podosta toga. Samo neka tako i nastavi iako valja napomenuti da je protekli proljetni dio branio dosta promjenjivo. Očito je 6 mjeseci prilagodbe branjenja za Hajduk bilo potrebno da se ustali u formi, ali i da se privikne pritisku branjenja u velikom klubu.
Vršajević – Od totalnog anonimusa do BiH reprezentativca u manje od dva mjeseca. Za sada se pokazao kao puni pogodak zbog iznimne hitrine u igri prema naprijed. Nekoliko asistencija i borba za svaki balun njegovi su forte. Minus je nešto lošija igra u obrani jer je izravni krivac za nekoliko pogodaka kao na primjer pogodak Zagreba na Poljudu. S Hajdukovog klupskog stajališta ovdje moram napomenuti da se u slučaju Vršajevića radi o čistoj improvizaciji. Čovjek nikada, ali baš nikada u svojoj karijeri nije igrao na poziciji desnog beka, već je isključivo igrao na krilu tako da se ovaj eksperiment mogao pretvoriti u fijasko, ali na svu sreću nije.
Jozinović – Osobno on mi kao igrač nikada nije „legao“, pa bi se uvijek zapitao što li je to pokojni Tomislav Ivić vidio u njemu kada ga je istakao kao potencijalno dobro igrača. Ja do ove sezone nisam vidio puno toga, a onda je Jozinović odigrao nekoliko utakmica kao u transu i pokazao da može biti itekako koristan u probojima prema naprijed. U obrani je još apsolutno tanak. Tuneli Zanettija na San Siru, skrivljeni „penal“ na kantridi, te još dosta nesigurnih intervencija ne ulijevaju povjerenje kada je obrambeni dio u pitanju. Možda je jedno od rješenja da se povratkom Lime na poziciju lijevog beka Jozo gurne naprijed na lijevo krilo. Kažu oni koji su ga češće pratili za vrijeme juniorskih dana da je upravo na tom mjestu pružao i najbolje partije.
Maloča – Postao je hrvatski reprezentativac. Doduše na kratko, ali i to će ući u anale. Od strane publike često osporavan. Definitivno ga nenogometna pojava na terenu čini i lošijim igračem u očima navijača. Izgleda blago rečeno nespretno i nesigurno iako se po meni radi o dosta kvalitetnom stoperu kada su HNL mjerila u pitanju. Čvrst i žustar u duelu, solidan u obrambenom skoku, ali sa dosta nesigurnih reakcija. Što se tiče ove sezone zaslužuje apsolutno pozitivnu ocjenu uz napomenu za one koji nisu to znali da se radio o najspremnijem i u svim trkačkim disciplinama (tako pokazuju rezultati testiranja) najbržem igraču Hajduka. Tu činjenicu bi trebao još i bolje znati iskoristit.
Milović – I njemu je kao i Blaževiću trebalo šest mjeseci da se privikne na igranje za Hajduk. Od kikseva u proljetnom dijelu pa do odličnih izdanja ove jeseni. Izvrstan u obrambenom skoku, a relativno siguran u procjenama. Nakon dugo Hajduk ne treba strahovati kada protivnik igra duge balune na našu zadnju liniju. Puno to znači u igri, iako na prvi pogled ne izgleda tako. Ono gdje bi mogao dati puno više jest skok u napadu jer ima i visinu i osjećaj za balun, a igrajući za Split često je znao biti i strijelac. Ostaje dojam da je još uvijek malo zelen, kao recimo kod prvog gola Intera na Poljudu kada ga je MIlito na iskustvo prevario, no i u njegovom slučaju vrijedi apsolutno pozitivna ocjena. Još kada se uzme u obzir da se radi o diplomiranom magistru kineziologije što je danas u svijetu nogometaša izrazito rijetka pojava onda je dojam još i bolji. Sve u svemu ne čudi interes stranih klubova i nastavi li s ovakvim igrama pitanje je koliko će se još dugo zadržati u Hajduku.
Radošević – Nova zvijezda Hajduka. Moderan zadnji vezni, ekstra živ igrač koji izuzetno dobro čita protivničke napade i oduzima balune. Radijus kretanja vrhunski, a ono što nedostaje je tek malo bolja igra prema naprijed. Fali malo osjećaja za podvaljivanje baluna u prostor, no sve drugo je na vrlo visokoj razini. Ono što se osjeća u njegovoj igri jest još uvijek mali grč s obzirom da se radi o igraču čiji topovski udarac će mnogi golmani tek i osjetiti. Mora opustiti glavu do kraja ako želi biti malo opasniji i prema naprijed. Njegov poziv u reprezentaciju nije slučajan i njegov prvi nastup je bio apsolutno dojmljiv. Iako stoji i činjenica da se Štimac tim potezom htio dokazati kao „stručnjak i vizionar“, zatim da se htio malo ulizati jugu države, ali i svom velikom prijatelju treneru Krsičeviću „podići cijenu i rejting“. No pustimo sad te priče, pred malim Radoševićem je velika karijera samo ako bude uporan u svojim treninzima i nogometnim odricanjima. Možda uskoro padne i rekordni transfer Hajduka s obzirom da se radi o najmlađem debitantu u hrvatskom dresu. Uprava kluba ovaj adut itekako mora znati iskoristiti u potencijalnim pregovorima sa nekim od zainteresiranih klubova.
Andrijašević – Od kompletno osporavanog igrača do praktično jednog od najboljih igrača Hajdukove današnjice. Solidan na poziciji zadnjeg veznog odakle je vrhunskim balunima najčešće Vukušića proigravao prema naprijed, ali i solidan na poziciji polušpica odakle se zna ubaciti u prostor i zabit pogodak. Za veznog igrača dobar i u igri glavom, a i šut iz daljine nije mu loš. Morao bi ga i češće koristiti s obzirom da ima „i desnu i lijevu nogu“. Ono gdje je apsolutno tanak jest fizička konstitucija. Prespor u kretnji, a i obrambeno pokrivanje terena mu nije jača strana. Sreća da u ovoj formaciji ima Radoševića uz sebe koji mu često pokriva leđa i upravo spoj njih dvojice čini obojicu kvalitetnijim igračima. Osobno bi s njim trebao raditi klupski trener za kondiciju mnogo više nego s drugim igračima jer ako popravi tu komponentu imat ćemo apsolutno igrača za veliku karijeru. S druge strane ova zadnja afera oko ženidbe na dan derbija jednostavno mu nije trebala. Nećemo bez njega „umrijeti“ na Maksimiru, ali ovo pokazuje koliko je zapravo klub i dalje neozbiljno vođen. On kao pojedinac je ispao izrazito neprofesionalan, a ljudi u klubu koji su sve ovo vrijeme znali za to, sada reagiraju kada su oslušali reakcije javnosti. Dojma sam da se ova afera mogla spriječiti puno ranije da je postojao kvalitetan dijalog. Ali toga u kubu već odavno nema...
Oremuš – Po meni najneugodnije iznenađenje što se tiče igrača iz prvih jedanaest. Za sad je pokazao jako malo i ništa iako se očekivalo da bi mogao povući pogotovo što ga je pratila priča da je u Izraelu imao jako dobru sezonu. Ove godine je u Hajduku konačno dobio kontinuitet utakmica na njegovoj prirodnoj poziciji desnom krilu, ali za sada nije opravdao očekivanja. Uvijek isti prodor „u desnu stranu“ jednostavno je previše predvidiv protivničkim obrambenim igračima. Uz to jako loša realizacija u igri jedan na jedan s golmanom (Zadar, Osijek) i sve u svemu nije mu ostalo još puno vremena da zadrži mjesto u početnoj postavi.
Caktaš – Radi se o apsolutno nepredvidivom igraču. Ima nešto, ali za sada nema konstantu. Zabio je dosta golova u prvenstvu, zna proći jedan na jedan, ima solidan dribling, voli se igrati nogometa. Sve super, ali sve ove navedene epitete pokazuje samo periodično. Ako uspije povećati kontinuitet svoji dobrih igara dobit ćemo još jednog vrhunskog igrača u svojim redovima. Za sada spada u kategoriju nada koje treba čekati, iako već i sada svojim igrama zaslužuje „palac gore“. Ono gdje je malo tanji jest igra u obrani, ali zna iznenaditi i oduzeti pokoji balun protivnicima pogotovo kada Hajduk zaigra visoki presing.
Vuković – Konačno je Giga proradio. Golčina na San Siru, čitav niz finih asistencija, zatim vrhunski podijeljeni baluni u prostor i još dosta toga. Sve u svemu isplatilo ga se čekati! U ovom jesenskom dijelu igrao je dvije pozicije. Prvo je bio je polušpic dok je igrao Vukušić, dok je sa njegovim odlaskom preseljen u samu špicu napada. Po meni on je igrač koji ima ono nešto, ima potez, a zna i igrati. Samo mana mu je što je apsolutno prespor. U otvaranju prostora i kontranapadima to dolazi do izražaja i tada pokazuje nedostatke na kojima treba raditi. Jeli problem mali višak kilograma kako se svojevremeno špekuliralo ili jednostavno nema fizički kapacitet za sada ostaje nepoznanica. Tako smo na primjer u utakmici sa Osijekom kod kuće imali drugo poluvrijeme nekoliko kontri preko njega kod kojih bi Vukušić lakoćom pobjegao svojim igračima, dok se Giga borio sa zrakom i protivnicima koji su ga lakoćom stizali. Ostaje i problem realizacije jer doveden je kao najbolji strijelac crnogorske lige, a u Hajduku se nije baš nazabijao. No sada je dobio potreban kontinuitet i siguran sam da će nastavit sa još boljim igrama ako ga se bude forsiralo.
Vukušić – Iako je već otišao iz kluba ostaje da prokomentiram njegove dosadašnje igre u bilom dresu. 50-ak golova koje je zabio za Hajduk doista su respektabilna brojka iako mnogim navijačima nikada nije legao do kraja. Ja bih rekao da se radi o vrhunskom igraču kada je riječ o otvaranju prostora i igri „kroz dubinu“. Fantastično osjeća kada treba izbjeći zaleđe, a solidan je i u realizaciji. Isto tako u posljednje vrijeme činjenica jest da je bio previše sebičan i samodopadan. Od loših karakteristika u igri treba istaknuti kako ne zna igrati kada je leđima okrenut golu, a i tehnički nije baš najbolje potkovan. E sad, postavlja se pitanje da li se radi o dobrom igraču? Pa naravno da se radi, ali samo ako trener prepozna njegove kvalitete i odluči se za igru „kroz dubinu“. U svakoj drugoj vrsti igre, Vukušić je tek prosječno dobar igrač. Zato ostaje zanimljivo za vidjeti kako će se snaći u Pescari.
Milić – Ugodno iznenađenje, bolje rečeno konstantno solidan. Iako se radi o izrazitom stoperu, trener Krstičević ga je češće koristio na poziciji zadnjeg veznog. Kada igra na stoperu imponira sigurnošću, dok kada igra kao zadnji vezni osjeti se da mu to ipak nije priroda pozicija. U budućnosti bi ipak bilo bolje da igra u zadnjoj liniji kada se proda netko od dvojca Maloča – Milović jer ipak na tom mjestu može pokazati da je klasa.
Jonjić – Nije previše igrao iako je sezonu započeo u prvih 11 igrajući ispred Milovića. Ima nešto, žustar je i ima solidnu procjenu, ali isto tako ponekad je nonšalantan i djeluje kao da na momente igra bez odgovornosti. Sve u svemu ako uspije podići razinu koncentracije u igri, možda će i on u budućnosti imati svoje mjesto u prvom sastavu.
Stojanović – Malo je igrao, ali ono što je odigrao bilo je ispod razine koja je potrebna za nastupe u najdražem na klubu. Možda traži svoje vrijeme za adaptaciju, a možda se radi i o „novom Barišiću“.
Luštića – Trkač, radilica, ali bez potrebne kvalitete u igri prema naprijed. Ne vjerujem da će se previše dugo zadržati u svlačionici.
Ozobić – Po meni najveće razočarenje. Zna igrati balun, ali je jednostavno u obrani presvilen, bez duela i žustrine. U igri prema naprijed zna podvaliti balun, ali tek kad se protivnik potpuno otvori. Nedovoljno dobar u igri jedan na jedan tako da ne stvara višak, a za krilnu poziciju nedostaje mu brzine. Za sada nije zadovoljio iako ima nogometno znanje.
Tomaš – Krsičević ga je koristio i na krilu i u špici. U špici pomalo izgubljen, na krilu još uvijek nedorečen. Ima motoriku i radnu disciplinu, a ima i dalekometno ubacivanje baluna rukom iz auta što u današnjem nogometu nije zanemarivo. Još kada bi uvježbali akciju da Milović onda „spušta“ taj balun glavom na petarec gdje bi nam bio kraj barem kada je HNL u pitanju.
Bencun – Premalo igrao da bih ga konkretnije ocijenio. Ima dribling, okretan i potentan. Za sada nije još pokazao klasu, ali s obzirom da je mlad i da je tek upisao nekoliko nastupa ne treba bit previše kritičan prema njemu. Vrijedi ga pratiti.
Kukoč – Fizički iznimno moćan, jak u duelu, solidnog centaršuta. Sve ostalo je prosječno. Izjavom da bih išao u Dinamo kada ga Hajduk ne bi htio izgubio je naklonost navijača, a oni koji ga poznaju kažu da ima kratak fitilj.
Kiš – Po meni najveća greška trenera Krstičevića što ga nije više koristio jer se radi o jako talentiranom napadaču sa izrazitim osjećajem za gol. Istini za volju bio je nešto i ozljeđen, ali u nedostatku pravih napadača zaslužio je veću prigodu. Još kad se uzme u obzir da su iz juniorskih dana Radošević, Tomaš i Kiš bili ljubimci Miše Krstičevića ostaje pomalo nejasno zašto ga Mišo nije više koristio. Od njegovih mana može se reći da je malo prespor s obzirom da se radi o pravom napadaču.
Maglica – Stalno ozljeđen, a ono malo što je igrao nedostatno je za ozbiljniju ocjenu. S obzirom da dolazi iz Osijeka bit će mu dosta zahtjevno igrati isturenu špicu jer će se u Hajduku od njega stalno tražiti golovi, dok je u Osijeku ipak bio pod manjim pritiskom. Mnogi napadači koji su tako došli iz manjih klubova nisu se uspjeli othrvati pritisku tribina. Zato ostaje za vidjeti kako će se Anton snaći. Početni impuls s tribina sigurno ima jer odbiti Mamića i njegove pare i doći u Hadjuk iz ljubavi sa nesigurnom isplatom primanja može netko tko je potpuno lud ili jednostavno čovjek koji ima petlje.
Ima tu još igrača u kadru tipa Sušić, Mikačić i Obšivać, ali jednostavno nisu dovoljno igrali za ozbiljniju analizu. Ono što me osobno raduje jest priključivanje mladog Josipa Bašića u kadar prve momčadi. Radi se o igraču koji igra na poziciji desnog krila, iznimne motorike i vrlo dobro tehničkog znanja. Napokon su u klubu shvatili da je vrijeme da za prvu momčad nastupe i igrači sa 16 ili 17 godina. Pravilno i postupno uvođenje igrača u proces prve momčadi od iznimne je važnosti za karijeru takvog jednog potencijala. Nadam se da su u klubu dovoljno pametni i da će sa istim ovim igračem potpisati profesionalni ugovor kako nam se ne bi ponovio slučaj Livaja. Josip Bašić na desnom i Tonći Mujan na lijevom krilu su po meni sigurno su dva igrača koja bi mogla obilježiti blisku budućnost Hajduka.
Krstičević – Šlag na kraju. Izgleda da se Mišo uklapa u izreku „od pukovnika da pokojnika“. U vrlo kratkom roku prošao je put od skandiranja cijelog stadiona nakon utakmice sa Zagrebom „Mišo, Mišo“, pa do ogorčenja svih navijača doista nerazumljivim trenerskim potezima. Krenimo redom. Ovo ljeto Mišo je na pripreme poveo dosta mladu i neiskusnu ekipu, a klub zbog suspenzije čak nije mogao igrati niti prijateljske utakmice. Svi smo strepili kakav će biti start u sezonu. A start je bio odličan. Poslije nekoliko kola Hajduk je bio prvi i igra je bila prava hajdučka. Puno agresije i presinga što je u konačnici iznenadio protivnike. I onda se dogodio San Siro gdje je Mišo trebao ispisati svoj diplomski rad. Zašto trebao? Pa zato jer se u jednoj od najboljih Hajdukovih gostujućih utakmica u europi pri rezultatu od 0:2 desetak minuta prije kraja odlučio zatvoriti utakmicu vadeći napadača, a stavljajući u igru zadnjeg veznog. Fali nam jedan gol, a on vuče ovakav potez. I to u večeri iz snova. Blago rečeno neobično. Poslije se u još nekoliko utakmica odlučio na zatvaranje pa smo utakmicu protiv Osijeka završili sa 4 stopera i primljenim pogotkom 10-ak minuta prije kraja. Isto tako nakon Rijeke se odlučio za medijski bojkot radi lošeg suđenja, zanemarujući i izbjegavajući analizu zašto Hajduk u posljednje vrijeme jednostavno pada u drugom poluvremenu. Da se razumimo suđenje jest bilo kriminalno, ali na njemu kao treneru jest da se brine za igru svoje momčadi, a ne da se bavi sucima i tako skreće pozornost sa svojih vlastitih propusta. Da zaključim, Mišo jest veliki i pošteni radnik koji u svom radu očito dosta i griješi, ali morao bi se malo prestat borit sam protiv svih, te mu ne bi bilo loše da posluša i koju dobronamjernu kritiku sa strane, te da malo korigira svoje ponašanje. U suprotnom neće dugo izdržati na klupi Hajduka. Stanko Mijo Mršić se svojim kanalima već polako gura kako bi nakon dugo vremena doživio san koji se zove: „Ja trener Hajduka“. Isto tako ostaje nejasna i reakcija Uprave Hajduka koja u niti jednom momentu ili ne znam ili ne želi zaštititi svoga trenera, te ga eventualno upozoriti na neka nedolična i neuzorna ponašanja. Loš rad Uprave očituje se i u primjeru kada se trener Krstičević pojavio u trenirci na klupi u utakmici protiv Intera na San Siru. Jeli to dopustivi i primjereno s obzirom na reputaciju našeg kluba?! Na tim sitnicama se vidi koliko smo još uvijek mali klub. Jer da nismo morao bi postojati klupski pravilnik o odijevanju. Možda se Mišo stvarno loše osjeća u odijelu, ali klub je iznad svega i takvi pravilnici bi se trebali poštivati.
Za kraj ostaje najava sutrašnjeg dvoboja na Maksimiru. Dočekuju nas novopečeni reprezentativac Sammir i družina koji su u silaznoj putanji. Remi protiv Osijeka, pa porazi od Porta i Rijeke vjerojatno su upalili alarm kod njih. S druge strane mi dolazimo kompletno rasterećeni bilo kakvog imperativa bodova. Zato treba odigrati samo hrabro i agresivno, bez velikog respekta prema Dinamu i mogli bi se kući vratiti pjevajući. S druge strane pobjeda protiv Belupa je upravo došla kao naručena pred derbiji. Još kad pogledamo da nakon ovog derbija od idućih 9 prvenstvenih utakmica 6 igramo kod kuće, onda vidimo koliko bi nam sutra bod(ovi) puno značio. I za kraj napomena kako derbi svira Svilokos. Treba li što dodati? Isti onaj Vlado Svilokos koje se nalazi na slici gdje se on, Mamić i Širić zdušno grle i pjevaju... Reakcije iz Hajduka naravno nema... Hoćemo li opet ispasti glupi i naivni?

Pozdrav iz Londona!


Sa štovanjem,
Ante Armanda
mail:ante.armanda@xnet.hr

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.