Navijač Hajduka

četvrtak, 28.04.2011.

IMA LI SVITLA NA KRAJU TUNELA?

Evo i mene nakon dugo na blogu. Šta reć za sve događaje koji su se dogodili u nastavku prvenstva?! Sve stane u jednu riječ, a to je KATASTROFA! Kad čovik pomisli da ne možemo dublje zaronit, na kraju se ispostavi da je ponor u kojem se Hajduk nalazi neizmjerno dubok. Krenimo redom...
Nakon niza loših igara i posljednjeg poraza kod kuće od Karlovca, došlo je do smjene trenera Gorana Vučevića. Na prvi pogled logičan slijed događaja. E kad bi bar stvari bile tako jednostavne...

SVI GRIJESI GORANA VUČEVIĆA:
- Ako ste pomislili da ću reć da je njegov glavni grijeh bio to što je loš trener, onda ste se na trenutak prevarili. Prije svega ću napomenuti da je Goran za mene bio jedan od pozitivnijih likova u cijeloj priči o Hajduku. Kroz prijašnje tekstove sam ga uredno branio i stavljao u redove dobrih i sposobnih ljudi u klubu. No ono što me je najviše kod njega razočaralo je što nije na vrijeme izišao u javnost s nekim podacima! Kojim? Pa onim koji se odnose na njegov minuli rad u omladinskoj školi. Sam njegov rad je bio za pohvalu, on i njegovi suradnici su nakon kratkog vremena uspjeli podići rad same škole nogometa i koliko toliko se u tom segmentu kluba počela nazirati svijetla budućnost. Kadeti i juniori su osvojili kup, a jedni i drugi su bili drugi u prvenstvu, s tim što su kadeti prosuli naslov u zadnjem kolu. Ako to usporedimo s ovogodišnjom slikom shvatit ćemo da se nogometna škola ove godine vratila ponovno na niske grane. I gdje je tu Goranov grijeh?! Prošlog ljeta tadašnji predsjednik Svaguša se jednostavno oglušio na njegovu listu s prijedlogom kojim igračima treba ponuditi profesionalni, a kojim stipendijski ugovor, te je sam odlučio sastaviti tu listu! Tako nam današnji kadet Džoni ima ugovor u kojem su mu zagarantirana primanja koja su i po nekoliko puta veća od primanja svoga trenera u kadetima! I kako onda očekivati da takav igrač sa 16 godina stoji sa obe noge na zemlji. Neka svatko pokuša zamisliti sebe da sa 16 godina igra za kadete (odgovornost praktički nikakva) i prima plaću od cca 3000 eura. Naravno ne treba zanemariti činjenicu da je tom istom igarču otac jedan od glavnih skauta u klubu... Pa prirodan put za takvog igrača bio da ga klub veže stipendijskim ugovorom, a da mu se profesionalni ugovor ponudi kada ga se prebaci u seniorski pogon. Općenito mislim da su se takvi ugovori potpisivali pod motom „daj ugovor mome malome“ i da su itekako radile plave kuverte. I sve to pod blagoslovom našeg „moralnog volontera“ Joška Svaguše. I što je Goran napravio kada mu je Svaguša promjenio listu igrača?! Odogovor bi bio NIŠTA! Stajao je, šutio i uredno primao plaću! I tek kada je Svaguša postao bivši onda je odlučio progovoriti o ovoj temi. Jadno i žalosno! Pa zar zaista nemamo niti jednog moralnog čovika u klubu koji je spreman odmah dati otkaz kada se njegove ovlasti „šikaniraju“ i reći odlazim, taj i taj je bojkotirao moj rad u klubu, ja tu više ne želim raditi jer ovo što se radi je ispod mog dostojanstva i ispod renomea kluba kao što je Hajduk. Imam osjećaj da i ono malo moralnih ljudi koji su boravili u klubu proteklih 20-ak godina nema snage izaći sa stvarnom slikom rada u klubu, nego muče i harnu se „hajdukovom sisom“. To je prije svega jadno i poražavajuće kako za klub, tako i za društvo u kojem živimo. Zato ovo i smatram najvećim Goranovim grijehom i moram priznati da je moja slika o njemu znato izmjenjena nakon svega.
- Drugi njegov grijeh smatram to što nije inzistirao na pojačanjima koje je zacrtao. Ako ti kao trener od kluba tražiš svojih 5 pojačanja i klub ti ne dovede niti jedno od tih pojačanja onda je na tebi da napustiš kormilo i kažeš: „gospodo hvala vam ali ja se s ovom ekipom ne mogu boriti s Dinamo, molim vas nađite novog trenera“. Onda je na klubu ili da nađe novog trenera ili da izađe u javnost sa obrazloženjem da ovaj kadar nije dostojan borbe za naslov i da je cilj drugo mjesto. I još mu za pojačanje dovedu stanovitog Barišića za kojeg on osobno nije dao zeleno svjetlo već se „struka“ u klubu usuglasila da je dovoljno dobar. Ma da mi je samo znat oće li ta ista struka odgovarat za kupovinu takvog igrača. Odgovor je jasan, znamo svi da neće... U nas je najgora stvar što nitko ne želi biti realan i što se sve svodi na lažna obećanja. Uvijek su obrazloženja trenera ista. Sve u stilu ja sam vojnik kluba i pokušat ću od ekipe koju mi sastavi uprava napraviti najbolje što mogu. Dok je trenerski pristup takav nema nam naprid. Pogledajmo primjer jednog Mourinha, ponajboljeg trenera na svijetu. Kada je došao na klupu Reala, odmah je detektirao koji mu igrači trebaju i iste te igrače je dobio u rekordnom roku. Mislite li da bi on ostao na kormilu da nije dobio igrače željenog profila?! Pa naravno da ne bi. I takvi treneri odmah u pregovorima s novim klubom postavljaju uvjete koje igrače treba dovesti (jasno u skladu s mogućnostima kluba), te ako im se to ne ispuni neće ostati dugo na klupi. Tada je zadaća uprave i sportskog direktora da realiziraju te transfere po što nižim cijenama (imena igrača ostaju u tajnosti dok se transfer ne obavi). A kod nas je najbitnije da trener dogovori svoja primanja, a onda će mu sportski direktor i uprava sastavit ekipu. Smiješno i poražavajuće! Jadni mi dok su nam treneri i uprava takvi. S takvim načinom rada i zaslužujemo bit tu di jesmo! Možda će neki sada pomislit kako je lako biti general poslije bitke, ali ja ih uljudno molim da pročitaju moje prijašnje tekstove pa će shvatiti da sam na ovakve stvari upozoravao i prije početka proljetnog dijela.
- Treći i po meni ne manje bitan Goranov grijeh je što se pokazalo da je zapravo loš trener. Ako zanemarimo kraj jesenskog dijela kada je upao kao trener ekipe u dosta nezgodnom trenutku, onda za proljetni dio možemo reći da je to u potpunosti njegov rukopis. Imao je pripreme ispred sebe, gotovo niti jedan igrač mu nije bio ozljeđen, u principu imao je dovoljno vremena da uspije iskristalizirati igrače na koje ozbiljno računa. I što se dogodilo?! Pa niti jednu utakmicu nismo igrali niti približno u istom sastavu, lutalo se s formacijama, lutalo se s igračima. Kao kuriozitet možemo navesti da je Hajduk sve utakmice na proljeće igrao s jednim napadačem (Vukušić), da bi jedino na maksimiru pokušao zaigrati s dvojicom napadača (Vukušić – Ah. Sharbini). Znači protiv manjih klubova s jednim, a protiv najjačeg Dinama s dva napadača?! Prilično čudno! Znam da sustav igre nije mjerilo za ofenzivnu ili defenzivnu izvedbu, ali lutanja su bila prevelika. Posebno poglavlje loše trenerske izvedbe je ispisano na maksimiru. Stari lisac Halilhodžić mu je očitao nogometnu lekciju. Detektirao je da nam je lijeva strana sastavljena od tandema Barišić (bek) – An. Sharbini (krilo). Prvi je prespor i nedorastao Hajduku, a drugi taktički potpuno nedotjeran. Umjesto da njih dvoje dupliraju brzoga Tomečaka, zbog „taktičke odsutnosti“ Sharbinija, Tomečak je ostao na širokom prostoru s Barišićem i tu je stvarao probleme. Slično je Capello nadmudrio Bilića s Walcott-om kontra Pranjića odnosno s Lennon-om kontra Pokrivača. Svima koji iti imalo ozbiljnije prate nogomet je jasno ako imaš sporog beka kojeg napada brzo protivničko krilo, jedini lijek da neutraliziraš takvo krilo je da se tvoje krilo „spusti“ i duplira to protivničko brzo krilo. Da bi stvar bila po Hajduk gora Vučević u poluvremenu vadi Barišića i stavlja Brkljaču (?!) na njegovo mjesto. Još se pri tom Brkljača ubacivao u sredinu terena tako da je lijeva strana naše obrane bila u potpunosti slobodna. Katastrofalan trenerski potez Vučevića! Poslje utakmice se inače korektni Tomečak sprdao s taktičkom izvedbom Hajduka. Na šta smo spali?! Ajme...

PRIJELAZNI ROK

Teško je reći nešto pametno o tome kako je odrađen prijelazni rok. Prodati Ibričića i Strinića, a kupiti samo Barišića i uz to očekivati da ćemo se ravnopravno nositi sa Dinamom je realno ispod svake pameti. I da nismo prodali dva ponajbolja igrača teško da bismo mogi do titule, a ovako izgubili smo svaku šansu još nakon prvog proljetnog kola. I tko je kriv za to? Pa prije svega uprava kluba na čelu sa predsjednikom Grbićem. Prvo što mi padne na pamet je tko je taj lik upoće? Kako je došao na čelo kluba kao što je Hajduk? Da bi tragedija bila veća on je predsjednik kluba i to u jubilarnoj stotoj godini postojanja. U klub je ušao na mala vrata i to kao „desna ruka“ prijašnjem presjedniku Svaguši. Inače njih dvojica su dobri prijatelji, a njihovo prijateljstvo je kulminiralo kada su završili na stranicama crne kronike zbog famozne preprodaje zemljišta u Rogoznici. No da je „kvalitetna roba“ pokazao je s tim što je uspio ostati u klubu i nakon što je Svaguša još pod nerazjašnjenim okolnostima potjeran iz kluba. Valjda je i on dovoljno dobar i poslušan kada su „čudni poslovi“ u igri. Kupovanje Barišića uz obrazloženje „struka je dala zeleno svijetlo“ pije vodu samo kod onih navijača koji ne poznaju kako stvari u klubu funkcioniraju. Možda struka i je dala zeleno svijetlo za kupovanje Barišića, ali to nije dovoljan razlog da se za takvog igrača da odšteta u iznosu od 250 tisuća eura, plus 50-ak tisuća eura (takvim se brojkama barata u medijima) za svaku od 3,5 godine ugovora kojeg je igrač potpisao. Ispada da ćemo na njega potrošiti oko 400 tisuća eura. Zamislite potez uprave koja kao štedi i nema novca za pojačanja, a onda na igrača koji je zamjena Jozinoviću potroši preko 400 tisuća eura? Neki će reć kako se radi o glupim i nesposobnim ljudima. No ja se nikako ne bi složio s tom konstatacijom! Ja bih rekao da se radi o izuzetno proračunatim i lukavim ljudima kod kojih je obraz „debeo kao opanak“. Zašto? Pa zato što ja kao obični mali navijač sumnjam da taj Barišić neće „nekome“ vraćati dio od tih 50-ak tisuća eura koje treba dobiti godišnje. Tko je taj netko procijenite sami... I to je dugogodišnja praksa koja traje u klubu (više o tome u sljedećem poglavlju). Da su ovi ljudi koji su danas na čelu kluba iti malo moralni sami bi oni napustili kormilo jer se od srama ne bi mogli pogledat u ogledalo. Nažalost njihovo jedino mjerilo je vlastiti džep, a o moralu nema ni govora. Da i ne govorim da taj isti predsjednik zajedno sa stručnim dijelom kluba već punu godinu dana nisu sposobni pronaći desnog beka koji bi mogao upopuniti rupu. Tako su nam se na desnom beku ovo proljeće izmjenjivali Maloča, Oremuš i Bulku, sve ljudi koji su se prvi put susreli s tom ulogom...

SLUČAJ ŽIVKOVIĆ

Ono o čemu sam u više navrata pisao nedavno je potvrdio i sam USKOK (slučaju Živković). Da se podsjetimo, Živković je došao u klubu i potpisao je ugovor na tri godine i to na način da je godišnje trebao zarađivati 400 tisuća eura neto. Sada se ispostavilo da mu je taj iznos trebala uplatiti firma Dalekovod. Ona je to učinila i da bi stvar bila zanimljivija uplaćivala mu je taj iznos u poreznoj oazi na Kajmanskim otocima. Zvuči zanimljivo?! Za mene itekako! Kako su stvari funkcionirale? Pa dosta jednostavno... Tadašnji premijer Sanader bi „ucjenio“ pojedinu firmu koja posluje s državom da mora biti „sponzor“ Hajduku ako i dalje želi poslovati s državom. Onda je ta firma plaćala pojedine igrače i njihove ugovore. I šta je tu sporno? Pa puno toga... Pravno gledano možda sve i je čisto, ali miris pranja novca ostaje u zraku. Postavlja se pitanje da li je baš taj igrač primio svih 1,2 milijuna eura ili je pri potpisu ugovora „nekome dao riječ“ da će dio toga novca „vratiti“. Zašto bi se onda uopće novac uplaćivao na Kajmanskim otocima? Puno pitanja, a odgovora malo. Ne prozivam ovdje Živkovića kao igrača niti imam ikakve spoznaje da je u njegovom slučaju išta sporno. Samo ostaje dojam da se na ovaj način itekako lagano mogao prati novac. I nije on jedini igrač kojeg su financirale državne tvrtke. Bilo je i pojedinih igrača koje su financirali privatnici. Sve je funkcioniralo po sad već čuvenom modelu javno-privatnog partnerstva. Možda sam malo previše sumnjičav, ali meni se čini da je klub upravo radi takvih odnosa i došao na ovako niske grane. Puno managera koji se motaju oko kluba, puno sumnjivih ljudi unutar kluba, te igrači preko kojih se cijeli posao odvija. Da pojednostavnim, igračima su se davali (i još uvijek se daju) nerealno visoki ugovori, a onda igrači dobar dio tog ugovora daju svojim managerima, koji onda dio tog novca daju onima koji su im pomogli da taj isti igrač i potpiše (tako visok) ugovor. Sve onako jednostavno podsjeća na sve slične afere koje su se događale u Republici Hrvatskoj. Tako su se na državnoj razini preplačivali tuneli (u slučaju Hajduka igrači), da bi se onda dio tog novca vračao u crne fondove (u našem slučaju u džepove managera i/ili klupskih djelatnika). Ne treba ni napominjati da je u vrijeme vladavine bivšeg premijera funkciju predsjednika kluba obnašao Branko Grgić, produžena ruka dr. Ive Sanadera. Ono što me godinama fascinira je da nitko od bivših igrača nije imao morala da progovori o ovoj temi i da javno kaže kako stvari funkcioniraju. Najdalje do čega se došlo je da bivši igrači u krugu navijača znaju načeti ovakve teme. Možda je sazrijelo vrijeme da netko i progovori jer na žalost čini mi se da je pravna država u segmentu sporta (kao i u mnogim drugim segmentima) u potpunosti zakazala. No za dokazati kriminal nikad nije kasno, a i sami akteri svih ovih radnji mislim da nisu bili dovoljno mudri da sakriju sve (bankovne) tragove novca i svu imovinu koju vlastitom plaćom nikako nisu mogli steći...

MIŠE

Kad čovik pomisli da ne može gore, uvijek se iznenadi! Nako što je smijenjen Goran Vučević za kormilo prve momčadi je sjeo ni manje ni više nego Ante Miše! Povijest se ponovila. Da se razumimo, protiv dotičnog gospodina nemam apsolutno ništa. Je da i danas po gradu kruže priče o tome kako se ponašao za vrijeme svog zadnjeg mandata, ali to je sve na rekla – kazala osnovi tako da ću taj dio zanemariti. No vratimo se malo u prošlost. Ima dvije godine, Miše je isto tako nasljedio Vučevića za kormilom prve momčadi i na startu svog mandata je upisao 9 pobjeda za redom (izjednačivši pri tom rekord Nenada Gračana u broju uzastopnih pobjeda) i stekao nadimak Mister 100%. Igralo se hajdučki, opasno se prijetilo Dinamu i u kupu i u prvenstvu. Šteta, na kraju prvenstva smo ipak ostali kratki za Dinamom, dok smo u finalu kupa (dijelom zahvaljujući sucu Brunu Mariću i poznatoj kužini braće Mamić) nezasluženo izgubili od Dinama. No usprkos tome što smo ostali bez trofeja, ta sezona je ostala u sjećanju po tome što je Hajduk nakon dugo godina zaista igrao hajdučki prepoznatljivo. To je ujedno bio i dovoljan razlog da Miše dočeka novu sezonu na klupi Hajduka. Ono što je usljedilo u idućoj sezoni bilo je jako loše. Momčad je u sezonu ušla potpuno fizički nespremna, neuigrana, a usljedilo je vrlo brzo ispadanje iz Europe i prilično velik zaostatak za Dinamom u prvenstvu. Logičan slijed događaja je bio otkaz treneru koji je pogubio konce u ekipi. Iza toga Miše je vodio samo Istru iz koje su ga potjerali samo dva kola nakon što je počelo prvenstvo. Momčad Istre je jednako tako nakon Mišinih priprema izgledala blijedo i neuigrano. I sad se postavlja vrlo jednostavno pitanje kako to trener koji je potjeran iz Hajduka, a zatim i iz Istre može dobiti ponovno prigodu da trenira „bile“?! Di su tu kriteriji? Di su tu reference? Valjda bi logično bilo da se za trenera Hajduka odabere netko od trenera tko ima najbolje reference i tko trenutno postiže najbolje rezultate, a ne netko tko je zbog katastrofalnih igara potjeran iz svoja zadnja dva kluba. Napominjem još jednom da ovaj moj tekst nije protiv Ante Miše (iako ga osobno doživljavam kao lošeg trenera) nego isključivo protiv kriterija i načina na koji se odabiru danas treneri u klubu. Ima bit da je puno važnije za pojedinog trenera da li je u dobre s gradonačelnikom i ljudima u klubu nego koliko zaista vrijedi njegovo trenersko znanje. Još se prije izbora Miše u medijima pojavila mogućnost da bi klub preuzeli u tandemu Miše i Pudar. To bi stvarno bila još gora solucija (bar kad su kriteriji odabira u pitanju). Ne valja zaboraviti ni da je Mišin pomoćnik Andrijašević, otac igrača koji kuca na vrata prve momčadi. Ima bit da ćemo ako ostanu na klupi Miše i Andrijašević imat bar jednog igrača koji je u idućoj sezoni siguran u prvih 11. Ne zaboravimo spomenit da je ovaj tandem odabran samo za zadnjih 5 kola prvenstva, a ako zadovolje vjerojatno će im produžiti ugovore. Bože kojeg li apsurda. I da ne zaboravim, za Mišu se odavno priča kako je dobar kad treba „poslušati savjet“ o tome koji je igrač trenutno u „dobroj formi“ tako da je njegov izbor odobren od strane uprave i managera koji su u dobre s upravom. Općenito javna je tajna da se u Hajduku često treneri smjenjuju upravo jer trener zaobilazi igrače pojedinih managera. Nakon toga ti isti igrači kada rezultati krenu nizbrdo namjerno igraju loše utakmice samo da dođe do smjene trenera. Pojedini su bojkotirali Špacu, a pojedini sada Vučevića... Prejaka je sprega igrač-manager-uprava i zato niti jednom treneru koji želi biti neovisan nije lako raditi u klubu. Imali smo i zadnji primjer predsjednika Grbića koji je u jednom trenutku (zbog katastrofalnih rezultata) od trenera Vučevića zatražio da mu sastavi listu igrača za sljedeću sezonu na koje Hajduk više neće računati. Nakon intervencije pojedinih managera Vučević je ubrzo dobio otkaz, a Grbić je „povukao“ svoj zahtjev. Sad mi pada napamet i onaj stari slučaj kada su se treneru Reji zbog utjecaja pojednih managera na popisu igarča stvorili Zulim i Novak. Ne shavća Miše da će ga ti isti manageri koji su ga danas postavili sutra ujedno i potjerati s klupe kluba. Ili možda shvaća, ali su mu moć i novac (makar i kratkotrajno) itekako poželjni. Pametnom dosta!

NATJEČAJ

Stalno se u medijima provlači teza kako Hajduk ne funkcionira jer kao nema pravog vlasnika. Moram priznat da se s tom konstatacijom nikako ne mogu složiti! Po meni Hajduk ima pravog vlasnika i to Grad Split koji posjeduje većinski paket dionica Hajduka. Stoga je upravo na Gradu Splitu (odnosno njegovom gradonačelniku) da vodi brigu o klubu. Na koji će to način grad obavljati to je na njemu da definira. Zadnje što je grad obavio po tom pitanju je raspisivanje natječaja za izbor nove uprave. Na prvi pogled apsolutno podržavam takav prijedlog.
Natječaj je uredno i proveden i kad sam pomislio da će zbog neprihvaćanja postavljenih uvjeta od strane gospodina Hrabara isti natječaj biti i poništen ipak se dogodio preokret! Izabran je novi predsjednik Hajduka i to stanoviti Hrvoje Maleš! Uz njega su izabrani gospoda Milo Nižetić (za struku) i Pavle Cicareli (čita se Čikareli – valjda za marketing) kao članovi uprave. Kada sam se prije mjesec dana raspitivao o svih trideset i troje kandidata onda je Hrvoje Maleš bio jedan od onih o kojem sam dobio najviše informacija. Razlog tome je što je on boravio u raznih nogometnim klubovima kao igrač tako da ga neki moji jako dobri prijatelji dosta dobro poznaju, a i osobno smo se susretali na suprotnim stranama zelenog travnjaka. Moram priznati da su gotovo svi komentari bili u stilu : “ma nije moguće da njega izaberu...“. Ne ulazim ovdje u to koliko je čovjek stručan i sposoban već u to kakav je kao osoba. No uskoro ćemo imati priliku da ga svi skupa dobro upoznamo jer mu intervijua sigurno neće nedostajati. O Cicareliju ne znam ništa osobno, ali su mu reference dosta dobre i ima podršku dobrog dijela navijača. O Milu Nižetić nemam šta reći nego da je imao dobru igračku karijeru, te da je bio dugogodišnji (vrlo dobar) trener raznih dalmatinskih momčadi. Često sam imao prilike i promatrati sa strane vođenje njegovih treninga i jedna od opaski bi bila da više od pola treninga „psuje“ taklo da je pitanje o kolikom se gospodinu radi.
Da ne zaboravim napomenuti, Hrvoje Maleš će postati najmlađi Hajdukov predsjednik u povijesti. Sa svega 32 godine će preuzeti vođenje ovako jakog branda i kluba. Ono što se za njega još zna je da mu je majka dosta poznata i jaka sutkinja (kažu da je u dobrom odnosu s gradonačelnikom Kerumom), te je jedna od teza da mu je upravo ona otvorila vrata ulaska u klub. Malo je čudno da mu je prvo zaposlenje bilo u Splitskoj banci i to odmah na mjesto nekakvog managera (bez prethodnog radnog iskustva), a isti posao je nastavio raditi i u banci Banco Popolare. Teško da bi netko u nas na takav položaj došao a da nema dobru vezu. Ili je stvarno jako sposoban... Vrijeme će pokazati o kakvom je stručnjaku riječ.
Da se razumimo, ovo su tek male sitne opaske jer nas je prošlost na svašta naučila. Ja im od srca želim uspješan rad i mnogo sreće! Uz nadu da će sve raditi transparentno i prije svega pošteno jer to je sve ono što nam je svih ovih zadnjih godina strašno nedostajalo!
Gospodinu Malešu neće biti niti malo lako jer za dobar start treba itekako pročistiti ljude u i oko kluba, treba se ograditi od svih sumnjivih likova koji će mu podapinjati nogu. Lako je plan i program napisati na papiru, ali njegova provedba će biti izrazito teška kada vidi u kakvu kašetu brokava je upao.
Za kraj tek da napomenem za sve one koji su pomislili da će se sad već bivši predsjednik Grbić maknuti iz kluba, da to isti neće i učiniti. Samo će se vratit na mjesto direktora (ne znam čega). Na ovaj način smo dobili novog Fiorentinija na platnom spisku, a da se pritom starog Fiorentinija nikada nismo ni riješili (navodno još uvijek prima plaću u klubu). I što će sada raditi sportski direktor u klubu kad je za člana uprave za struku izabran Milo Nižetić?! Puno ljudi na istim pozicijama i mnogo upitnika u zraku.
I da ne zaboravim, cijeli ovaj natječaj neće imati nikakvog smisla ako će se gradonačelnik miješati u posao novoizabranom predsjedniku kao što je to činio i Svaguši i Grbiću. Da, onaj isti gradonačelnik koji sve svoje neistomišljenike naziva „urbanim jugoslavenima“ (taj izraz je pokupio od Igora Štimca koji se često na taj način obračunavao s pripadnicima Torcide). Da, to je onaj isti gradonačelnik koji jako puno voli Hrvatsku i sve njene generale i prvi je kada treba pjevati „Zovi samo zovi“. Valjda misli da će time pokazati koliko je veliki Hrvat i domoljub. Samo mi nikako nije jasno zašto onda taj isti gradonačelnik koji tako puno voli i poštuje svoju zemlju nije ni dana proveo na ratištu dok se ta ista država stvarala, a bio je u najboljim godinama. I još za ne falit upravo u tim godinama je počeo sticati svoje poslovno carstvo. Ko o čemu, gradonačelnik o poštenju i moralu. Davno je legendarni Mišo Kovač opjevao stihove: „Čuvaj se onog što na glas se kune, a iza leđa sve riječi briše“. Ti stihovi puno toga danas opisuju...

Da zaključimo ovu temu. Ako će taj isti Maleš biti novi pijun gore navedenog gospodina Keruma onda nam se ne naziru bolji dani...

I za kraj pitanje za svih : Ima li svitla na kraju tunela?!

Komentari su dobrodošli.


Sa štovanjem,
Ante Armanda

mail: ante.armanda@xnet.hr

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.