Navijač Hajduka

utorak, 27.11.2018.

ČETIRI STUPA KAO TEMELJ RAZVOJA KLUBA

Prije svega želim se zahvaliti svima onima koju su glasali za mene u prvom krugu! Svaki Vaš glas daje mi dodatni motiv da idem dalje, ali me ujedno i obvezuje da pokušam sprovesti u djelo sve ono za što se zalažem. Ušao sam u ovu kampanju čista srca, hladne glave i bez ičije pomoći. Isto tako hvala svima onima koji su se javili, dali potporu, pa i lobirali za mene. Osobno nikoga, ali baš nikoga, nisam nazvao niti upitao možeš li glasati za mene, jer to bi bilo protivno svim mojim principima i načelima.

Što se tiče bloga, odmah da naglasim kako se u slučaju moga ulaska u Nadzorni odbor isti odmah gasi te mi ne pada napamet da se ni na koji način samostalno oglašavam prema javnosti. Rad u Nadzornom odboru je timski rad i svako oglašavanje treba biti isključivo u dogovoru s ostalim članovima.

Idemo sad na rad Nadzornog odbora i sve ono za što se planiram zalagati kao potencijalni član istog. U prethodnom tekstu sam naveo plan i program za koji se zalažem. Sve te točke kao član Nadzornog odbora neću točno tako moći sprovesti u djelo, ali taj plan jasno daje smjernice kojima ću se navoditi prilikom donošenja odluka za sve one stvari koje kao član NO-a budem imao odgovornost.

Osnovna zadaća Nadzornog odbora bi trebala biti kontrola rada Uprave i predsjednika temeljem njihovog programa i postavljenih ciljeva uz kontrolu financija, a sve jasno, u svrhu zaštite interesa društva.

Sva ostala prava i odgovornosti značajnih članova Društva jasno su propisani u javno dostupnom statutu kluba:

https://hajduk.hr/klub/statut

Kako ja to vidim ono na što posebno treba obratiti pozornost jesu četiri stupa kao temelj razvoja jakog i stabilnog kluba:


1. JASNO USTROJSTVO KLUBA

U sportskom segmentu ključno je tražiti od predsjednika uprave i sportskog direktora da odrede jasne ciljeve za svaku sezonu. Ciljevi moraju biti određeni na nivou prve momčadi, druge momčadi i omladinske škole. Godišnji budžeti moraju biti jasno određeni kao i željeni sportski rezultati. Sportski ciljevi trebaju biti javno dostupni i mogu se po potrebi revidirati. Za povećanu transparentnost rada sportskog dijela nužna je promjena politike kod objave iznosa transfera pojedinog igrača. Iznos transfera treba javno objaviti da se izbjegnu špekulacije o istom. Hajduk je š.d.d. i nema zapreke da se tako nešto objavi.

Predsjednik uprave treba napraviti sistematizaciju radnih mjesta koja mora biti javno objavljena na službenoj stranici kluba te definirati strategiju da svaki član ima jasno postavljene osobne ciljeve. Ti ciljevi se moraju pratiti od strane nadređenih, te sukladno kvaliteti ispunjavanja vlastitih ciljeva zaposlenik može biti promoviran.

Kod marketinga je ključno tražiti od predsjednika uprave da s voditeljem marketinga odredi jasne godišnje ciljeve. Isti trebaju sadržavati predviđene iznose zarade po svakom od proizvoda koji Hajduku donosi prihode i jasnu strategiju po kojoj bi se proizvodi počeli reklamirati na tržištu. Marketinški potencijal kluba nije ni izbliza iskorišten. Voditelj marketinga treba iznijeti jasnu viziju kako vidi daljnji razvoj marketinga, te na koje projekte planira staviti naglasak u budućnosti, kao i izvješća o financijskoj isplativosti svakog pojedinog fan shopa. Odjel marketinga treba ostvariti jasnu komunikaciju prema navijačima raznim akcijama, te ispitati zadovoljstvo navijača marketinškim proizvodima.


2. FINANCIJSKA SAMOODRŽIVOST

Kod financija je ključno tražiti od predsjednika uprave i financijskog direktora da naprave jasan godišnji financijski plan za normalno funkcioniranje rada kluba. To podrazumijeva: pojašnjavanje svih parametara rashoda, i dovođenje istih na racionalnu razinu te jasno definiranje očekivanog prihoda od transfera kako bi se održala normalna razina funkcioniranja kluba. Navedeni trebaju prezentirati očekivani koeficijent tekuće likvidnosti na mjesečnoj razini kako bi se osigurala nesmetana isplata plaća. Financijski plan za narednu godinu treba biti javno dostupan.

Kod odobravanja ugovora igračima treba voditi jasnu politiku kod odlučivanja, te propisati interni dokument po kojem se donose odluke. Ne smije se događati da milijuni kuna zarađenih od transfera završavaju u privatnim rukama osim ako za to zaista nema nekog opravdanog pokrića. Sve rubne priče koje se pravdaju tržišnim okolnostima, NO treba dobro protresti prije nego donese odluku o istima. Povijest nam pokazuje da dolaskom nove Uprave i novog Nadzornog odbora imamo konstantne promjene u određivanju budžeta kluba u smislu profesionalnog kadra prve momčadi. Imamo stalne cikluse kada se kreće u agresivna napuhivanja rashoda, pa nakon toga dolaze godine štednje. Treba težiti konstanti, te ciljano povećavati budžet ako se ostvare značajniji poslovni prihodi.

Prema sadašnjim dostupnim podacima rupa između sigurnih prihoda i sigurnih rashoda se kreće u razmjerima od oko 30 milijuna kuna. Znači trebamo godišnje zaraditi 30-ak milijuna kuna da bismo zatvorili financijsku konstrukciju. Ako uzmemo u obzir da je ova informacija dostupna svima, to jasno pogoršava pregovaračku poziciju kluba kod ostvarivanja transfera. Dijelom se ova rupa može pokriti povećanom aktivnosti marketinške službe, ali je činjenica da nam je poslovanje i dalje jako ovisno o visini ostvarenih transfera.

U ovom trenutku ono za što ću se zalagati kao potencijalni član NO-a jest da se aktivnije krene u traženje strateškog partnera koji bi svoj brand vezao uz klub. Ovdje iznosim ideju da se u nekoj doglednoj budućnosti pokuša pronaći partner koji bi na godišnjoj razini u klub unosio značajniji novčani iznos, a zauzvrat bi dobio mjesto u upravi kluba. Cilj je da s ovakvim načinom svedemo gore navedenu financijsku rupu blizu nule. Dolazak strateškog partnera ne bi značio promjenu vlasničke strukture niti bi ni na koji način mijenjao trenutni model rada kluba. Kapital donosi kontinuitet na svim razinama. Ključ je da konačno dobijemo ljude na istim mjestima na duže razdoblje. Konstantne promjene članova NO-a, Uprave, trenera, direktora jednostavno nas vode u začarani krug nezadovoljstva na svim razinama. Da li se do sada ovakvo nešto pokušalo na razini kluba ne znam, ali ja ovu temu planiram staviti pred sve ostale članove NO-a da se krene u raspravu koliko je ovakvo nešto realno za ostvariti i koliko bi to bilo u skladu s interesima društva.


3. REZULTAT

Ako dobro izgradimo dva gore navedena stupa onda rezultat dolazi kao posljedica. Nažalost, gore navedena dva stupa mi nikako da stabilno sagradimo, tako da se eventualni rezultat ovakvim načinom vođenja kluba može samo slučajno dogoditi, odnosno može se dogoditi ako se poklope određene okolnosti na terenu. Dakle, moje mišljenje je, da rezultat dolazi kao posljedica dobro posloženih gore navedenih stupova. Hajduk je nogometni klub bogate tradicije i osvajanje trofeja mora biti jedan od glavnih ciljeva.


4. RAZVOJ INFRASTRUKTURE

Razvoj infrastrukture dolazi kao nadogradnja svega gore navedenog. Kad ostvarimo gornja tri stupa onda ćemo biti u stanju generirati unosne transfera koji će nam dati financijsku moć da ulažemo u ozbiljniji razvoj infrastrukture.




Sa štovanjem,
Ante Armanda
mail: ante.armanda1@gmail.com

ponedjeljak, 12.11.2018.

ZAŠTO SAM ODBIO DATI INTERVJU?

Budući da iz Udruge Naš Hajduk ne žele javno objaviti razloge mog odbijanja dodatnog intervjua, mail poslan udruzi prenosim u cijelosti.

Poštovani,

Ukoliko nije obavezno dati intervju u svrhu dodatnog predstavljanja biračima, rado bi se za prvi krug zadržao na dokumentu „Rekonstrukcija narodnog kluba – analiza, plan i program rada“ kojeg sam naveo u motivacijskom pismu. Razlog tome je vrlo jasan. Odgovaranjem na skup definiranih pitanja ni na koji način neću moći istaći one točke koje osobno smatram iznimno bitnima da bi naš klub konačno ozdravio, a koje sam detaljno obradio u gore spomenutom dokumentu.

Isto tako, smatram kako je puno bitnije dati navijačima svoju viziju razvoja kluba, te jasan plan kako tu istu viziju i ostvariti. Odgovaranjem na pitanja tipa „Treba li mijenjati statut kluba“ ili „Gdje vidite Hajduk za 5 godina“ ne mogu Vam ponuditi ništa drugo osim uopćenih odgovora, koji će malo toga reći o meni i mojim planovima. Isto tako na temelju tih istih intervjua sam zadnji put procjenjivano današnje članove NO-a, pa mogu iz osobnog iskustva reći da mi nisu ni u čemu pomogli.

Više bih volio vidjeti plan i program svakog od kandidata kao referencu za dodatno predstavljanje, nego ovako da ponavljamo isti pristup pri odabiru koji smo koristili i prije tri i pol godine. Isto tako ako uđem u drugi krug spreman sam još detaljnije razraditi točke svoga plana, sa naglaskom na stvari koje kao potencijalni član NO-a mogu napraviti za poboljšanje stanja u našem klubu. U tom novom planu jasno želim podvući crtu između upravljačkog i nadzornog dijela, objašnjavajući ulogu Uprave i NO-a na živim primjerima, a uzimajući u obzir Hajduk kao specifično dioničko društvo pri čemu bi se u potpunosti poštovao zakon o trgovačkim društvima.

U prilogu još jednom dostavljam dokument „Rekonstrukcija narodnog kluba – analiza, plan i program rada“ kojeg ako želite možete staviti uz moj CV i motivacijsko pismo.

Slobodno možete koristiti ovaj moj mail kao obrazloženje zašto ne želim davati dodatni intervju.
Hvala na razumijevanju!

srijeda, 22.08.2018.

REKONSTRUKCIJA NARODNOG KLUBA – ANALIZA, PLAN I PROGRAM RADA

Najnoviji događaji na Poljudu naveli su me na to da se još jednom dohvatim računala i da po tko zna koji put pokušam ogoliti istinu. Gdje curi novac? Kako to da Hajduk ni na kraju drugog mandata „narodnog“ Nadzornog odbora nije konkurentan niti u HNL-u, a kamoli u Europi? Jeli „narodni“ model uopće održiv i što treba napraviti da konačno krenemo putem velikog i moćnog kluba? Analiza i rješenja ću pokušati prikazati na što jednostavniji način uz određene grafičke prikaze radi lakšeg razumijevanja. Krenimo redom.


1. DEMISTIFIKACIJA TRANSFERA I TOK NOVCA

Uzmimo za primjer imaginarnu situaciju da je Hajduk prodao vlastitog igrača Peru Perića u Napoli. Iznos transfera je milijun eura. Kome sve ide novac i što od toga ostaje Hajduku? Ovdje trebamo razlikovati 3 pojma:

- Provizija managerskoj agenciji za posredovanje u transferu

- Odštetni dio koji pripada igraču

- Odštetni dio koji pripada klubu

Čuvena provizija za posredovanje u transferu prvi je dio transfernog iznosa kojeg nagrizaju managerske agencije naime samog osiguravanja transfera igrača. Prema riječima uglednog managera Marka Naletilića ova naknada obično iznosi između 1 i 10 posto cjelokupnog iznosa transfera. Pojednostavljeno rečeno, u klub dođe predstavnik (odnosno manager) XY Sport Agencije i donese ponudu Hajduku u kojoj kaže stigla je ponuda za Peru Perića od strane Napolija. Ukupna odšteta je milijun eura, a mi kao agencija želimo svojih 10 posto od tog iznosa. Prihvaćate li ponudu? Ako je odgovor da, onda Agencija uzima svojih 100 tisuća eura, a 900 tisuća ostaje dalje na raspolaganju. Kome? Ako je Hajduk u pitanju, onda se tih 900 tisuća eura gotovo u pravilu dijeli između kluba i igrača. Ponekad igrač ima pravo na 20, a ponekad na 30 posto ukupnog iznosa transfera. To bi otprilike značilo da Hajduk uzme cca. 700 tisuća eura, a igraču ide preostalih 200 tisuća eura. Naravno svaki transfer je priča za sebe, ali ovo su okvirni iznosi kako se trenutno u klubu posluje. Prihvatljivo ili ne, svatko ima pravo na vlastitu prosudbu. Iz mog kuta sve ovo je APSOLUTNO neprihvatljivo ako želimo NARODNI i čisti Hajduk jer sve gore navedeno predstavlja teški prostor za mito i korupciju na svim razinama u klubu! I da, naravno da nemam dokaze pa ni saznanja iz „prve ruke“, ali model sam po sebi itekako nudi prostor za „igru ispod stola“.

Trenutno stanje:

Slika 1 – okvirni prikaz trenutnog dijeljenja novčanog kolača kada su transferi u HNK Hajduk u pitanju

Analiza sama po sebi nema smisla ako se ne ponudi i rješenje trenutne situacije.




Slika 2 – Prikaz kako bi to trebalo izgledati u financijski samoodrživom narodnom klubu

Gdje je problem? Prvo ajmo krenuti od provizije za posredovanje u transferu. Zašto Hajduk kao klub ne bi postavio iznos ove provizije kao fiksni postotak kojeg će isplaćivati bilo kojoj agenciji kod bilo kojeg transfera? Da to bude recimo 5 posto (prosječan i fer iznos) i da svaka Agencija koja dođe u klub s ponudom prema sportskom direktoru i predsjedniku Uprave jednostavno unaprijed zna da ima pravo na svojih 5 posto. Tako mito i korupcija su praktično iskorijenjeni u startu! Kako? Pa danas je prostor za korupciju u ovom segmentu ogroman. Tko danas smeta manageru XY Sport Agencije da dođe u klub i kaže predsjedniku Uprave imamo ponudu iz tog i tog kluba, naknada za transfer će iznositi 10 posto, a ja ti „ispod stola“ vratim 2 posto. Ili da dođe nekom članu Nadzornog odbora s istom pričom? Zato jasno postavljanje fiksnog iznosa naknade za transfer rješava pitanje korupcije i povjerenja jednom i zauvijek! Ako mislite da pričam bajke samo pogledajte objašnjenje bivšeg predsjednika Uprave gospodina Marina Brbića kada i kako se odvijao transfer Ante Vukušića u Pescaru, pa će Vam sve biti jasno. Pazar i cjenkanje, bivši član NO-a u dogovoru s managerom koji je donio ponudu i još čudo toga. A cijela priča je izišla u javnost samo zato što je Uskok češljao transfer pa se gospodin Brbić transparentnošću branio. Više na linku:

https://hajduk.hr/vijest/brbic--sve-je-cisto-u-transferu-ante-vukusica-u-pescaru/6061

Prevelika plaća i postotak igraču – još veći prostor za mito i korupciju! Osobni manager Pere Perića je Stipe Stipić i on pregovara u ime svog igrača sa sportskim direktorom, odnosno s predsjednikom Uprave. Tko Stipi Stipiću smeta da se dogovori ili sa sportskim direktorom ili s predsjednikom Uprave da namjerno igraču daju prevelik ugovor, pa da dio igrač na ruke vrati njima? Ili da namjerno dogovore kako će 20 ili 30 posto odštete od transfera pripasti „igraču“, a da se stvarno lova od tog postotka dijeli među onima koji su taj ugovor i sklopili, a igrač je samo paravan preko kojega novac prođe. Naravno igrač o tome šuti jer je zadovoljan velikim primanjima koja mu se redovno isplaćuju. Rješenje? U potpunosti ukinuti postotak igraču prilikom transfera!!! Da, u potpunosti!!! Hajduk je danas platežno sposoban isplaćivati igračima prilične ugovorne iznose, tako da dodatni postoci prilikom transfera ni u kojem slučaju nisu potrebni, te otvaraju još jednu potencijalu korupcijsku priliku, na koju nisam siguran da svi ostaju imuni. Uostalom zar je na primjer zaista nužno da jedan Radošević uz zagarantirana godišnja primanja od 400 tisuća eura ima još i pravo na 20 posto prilikom transfera u Brondby? 400 tisuća za HNL i par pretkola u Europa Ligi nije dovoljno? Da nije smiješno bilo bi tragično.

Znači, Nadzorni odbor MORA odrediti fiksni iznos postotka naknade za posredovanje u transferu, MORA zabraniti daljnje ugovore koji daju postotak igraču prilikom prodaje (trenutni ugovori ostaju na snazi, ali pravilo mora vrijediti za sve buduće ugovore), te MORA odrediti kategorije ugovora (o ovome ću u nekom od idućih poglavlja) kako ne bi bilo namjernog preplaćivanja igrača. To je minimum koji se mora pod hitno napraviti!

E sad, naravno svi ćete postaviti pitanje „a gdje su ti dokazi“. Srećom novi predsjednik Huljaj se pobrinuo da sam izbaci brojke, a sve u cilju stjecanja bolje vlastite pozicije na početku svog mandata.


Huljaj:

Koliko godišnje troši Hajduk?
Hajduk troši između 80 i 90 milijuna kuna godišnje, kada se izuzmu prihodi i rashodi od transfera igrača. A prihodi bez prodaje igrača su oko 50 milijuna. Dakle tih 30-40 milijuna kuna moramo svake godine ostvariti od transfera da bismo bili na nuli po računu dobiti i gubitaka. A transferi igrača plaćaju se u ratama, dolaze godinama. Plaće igrača su mjesečni trošak, tu nama se taj „gap“ događa.

Lani su rashodi bili 143 milijuna kuna?
To su rashodi s transferima igrača, zato su toliko visoki. Rashodi su lani, ako se izuzmu transferi bili oko 90 milijuna kuna.

E sad, pokušat ćemo dešifrirati gore navedene brojke.

Prvo Hajduk godišnje ima 50 milijuna „sigurnih“ prihoda, te 80-90 milijuna „sigurnih“ rashoda. Znači svake godine trebamo prodati igrače u vrijednosti 30-40 milijuna kuna da bi uopće bili na nuli. To znači samo jedno, Hajduk NIKADA neće postati dugoročno ozbiljan klub jer ako svake godine trebate (ras)prodavati, onda nema kontinuiranog rezultata, već eventualno se može dogoditi sezona u kojoj ćemo rezultatski bljesnuti, pa onda opet povratak u ponor. No o tome ću poslije, ajmo sad analizirati konkretno prošlu 2017. godinu.




Slika 3 – Rashodi - Di su pare od transfera?

E sad, pokušat ćemo dešifrirati brojke kada su rashodi u pitanju? Znači u 2017. godini imali smo ukupno 143 milijuna kuna rashoda, od čega su realni rashodi 90 milijuna kuna, a 53 milijuna kuna su troškovi transfera?! Čekaj, čekaj, 53 milijuna su troškovi transfera?! Ako znamo da je Hajduk platio odštetu samo i jedino za Filipa Steliana i to u iznosu od 2-3 milijuna kuna, znači li to da je preostalih 50 milijuna kuna od transfera u 2017. godini otišlo što agencijama za proviziju prilikom transfera što samim igračima (npr. Vlašiću). Da skratimo, ako su ove brojke točne, Hajduk je sve samo nije NARODNI klub! Nije i gotovo! Ovo je očito klub interesnih skupina koje se jako lijepo bogate, a sve to preko modela koji je kao narodni. Gdje je onda tih 50 milijuna završilo? Hajdemo još malo analizirati i češljati dostupne informacije.

Prvo, imamo službeni podatak da je Hajduk u minulih 12 mjeseci platio gotovo dva milijuna eura na ime provizije u 18 poslova u kojima je bio klijent prema sustavu FIFA. Točnije 1 865 530 eura. Ispod su imena agencija preko kojih su sklapani transferi. Znači od ovih 50 gore spomenuti milijuna kuna, na naknade za posredovanje u transferu je otišlo otprilike 14 milijuna kuna, dok je u džepovima igrača završilo preostalih 36 milijuna kuna… E sad koliko je toga stvarno završilo kod igrača ili i mi imamo „svoje Mamiće“ kojima se pare vračaju u crnim torbama, ostaje nam samo za nagađati… Svakako pokušavam zamisliti kakvu smo ekipu mogli složiti s tih 36 milijuna kuna. A i ovih 14 isplaćenih managerima je isto tako previše. Ako nakon ovoga navijačima nije jasno gdje su šoldi od transfera onda nam nema pomoći…

Slika 4 – Oni su raspodijelili 1,865 milijuna eura na ime naknade za transfer igrača

Da završim ovo poglavlje. Kada su ovakve stvari radili Branko Grgić ili Joško Svaguša, onda smo svi “visili na ogradama“ proglašavajući ih lopovima (ni tada nismo imali nikakve dokaze), te smo skandirali čuvenu „krafne, kiflići, mafija i lopovi…“. E sada kada su „naši“ na vlasti, odnosno oni koje smo demokratski izabrali, sada je to „normalan način funkcioniranja kluba jer se tako radi svugdje u nogometnom svijetu“?! Jesmo li mi navijači stvarno nojevi pa ne znamo izvaditi glavu iz pijeska ili je samo bitno da branimo „naš“ model, „a neka institucije pravne države rade svoj posao“?! Ili da zaključim ako ovdje ne vidimo problem, onda bolje od ovoga nismo ni zaslužili!


2. KLUPSKI PRORAČUN I SAMOODRŽIVOST

Sad imamo i konkretne brojke koje kažu da u jednoj prosječno dobroj (ili lošoj, kako tko gleda) sezoni kada je Hajduk drugi ili treći u prvenstvu, igra recimo polufinale/finale kupa, te play off Europa Lige, klub ukupno uprihodi oko 50 milijuna kuna (ulaznice, sponzorstva, tv prava, UEFA nagrade, članarine itd.), dok su rashodi kluba između 80 i 90 milijuna kuna! Razlika ovih 30 do 40 milijuna kuna se nadoknađuje prodajom igrača. Jeli ovo održivo? Ako mene pitate, odgovor je APSOLUTNO NIJE! Odnosno apsolutno nije ako hoćemo dugoročno stabilan i konkurentan klub. Pa na ovaj način smo baš svake godine prisiljeni prodavati najbolje igrače samo da bi preživjeli! Zamislite i pregovaračku poziciju ljudi iz kluba kada klub koji dolazi po naše igrače zna da mi moramo rasprodavati da bi preživjeli. Katastrofa! Zato uz dužno poštovanje prema svima, Hajduk danas neodoljivo podsjeća na Republiku Hrvatsku. Kako? Lijepo, u njemu/njoj lijepo žive samo oni koji su na vlasti, a opstanak istih garantira prodaja vlastitog kapitala (u slučaju Hajduka igrača, a u slučaju države nacionalnih resursa). Uz to narod/navijači se uvjeravaju da još trebaju biti sretni jer je ISKORAK ostvaren (u slučaju države rast BDP-a, a u slučaju Hajduka financijski pozitivna godina). Ah koja demagogija, koje iskrivljavanje činjenica, koje bacanje prašine u oči. Dok neki žive u izobilju, ostalima idu mrvice i uvjeravanje kako smo na dobrom putu. Da mi je samo znati na kojem to dobrom putu… Što učiniti? Huljaj kaže da će on podignuti prihode kako bi smanjio utjecaj prihoda od transfera na ukupnu razliku prihoda i rashoda?! To su i svi prije njega govorili pa uvijek ide „ćorak“ po tom pitanju. Što bih osobno napravio? Djelovanje u pet smjerova.

Prvo, apsolutno smanjenje rashoda i stavljanje kluba na realne okvire kada su beneficije svih djelatnika u pitanju. Ne, to ne znači „smanjivanje plače čistačicama“ u klubu, već potpuna racionalizacija poslovanja. Krenimo od prve momčadi. Koliko igrača je trenutno pod ugovorom? Kao i uvijek, blizu, a možda i preko 40. Broj igrača pod profesionalnim ugovorom treba se kretati oko brojke 25. Planska selekcija, preuzimanje odgovornosti u procjeni igrača iz vlastite škole, odgovorno kupovanje, ne prekrcavanje igračima na istim pozicija itd. Pa samo danas u ekipi imamo 4 lijeva beka na dispoziciji?! To je primjer klasičnog krivog planiranja, možda i interesa određenih ljudi koji se kreću u i oko kluba i slično. 3 golmana, 4 stopera, 2 lijeva i 2 desna beka, 4 zadnja vezna, 4 krila, 2 polušpica i 2 napadača, plus još poneki igrač i to je roster kojem treba težiti. Netko će reći malo je 25 igrača, ali ja mislim da se moramo pokriti koliko nam je lancun dug… To je jedini ispravan put, jer rezultat prve ekipe ionako na svojim leđima u sezoni iznese 17-18 igrača. Samo najveći europski klubovi mogu izdržati 30 i vise igrača. Narodni klub kao što je Hajduk trenutno nije na tom financijskom nivou, što ne znači da možda jednom neće biti, ali danas smo tu gdje jesmo. Ako gledamo gdje se još može trenutno uštedjeti postavlja se pitanje druge momčadi. Isti idu na Kupres na pripreme? Koliko to košta? Lijepo je da idu tamo ako imamo novca, ali u ovoj financijskoj situaciji pitanje je jeli i koliko je to potrebno. Treba vidjeli i koliko je veći trošak igranja u drugoj ligi u odnosu na treću. Isto tako treba pročešljati sve ostale nepotrebne troškove kojih sigurno ima. Evo pada mi na pamet i čemu to da članovi Nadzornog odbora putuju na gostovanja našeg kluba. Sve to košta, avion, smještaj i sl. Je sada ispada da „cicijačim“, ali svaki nepotreban trošak treba izbjeći, a toga ima na bacanje jer očito svi vole hajdučku sisu. O angažiranju PR agencije koja prema riječima bivšeg člana Nadzornog odbora gospodina Pavasović-Viskovića kluba mjesečno košta 40-ak tisuća kuna ne treba trošiti ni riječi.

Drugo, Hajduk mora napraviti iskorak prema potencijalnim investitorima i sponzorima tako da konačno pokaze kako je sposoban izaći iz određenih interesno lobističkih krugova, te da je spreman postati narodnim klubom. Da pojednostavnim, teško Hajduk može doći do ozbiljnih sponzora kada svi vide da je financijska održivost ovog projekta relativno tanka i upitna. Kada bi napravili sve do sada u ovom tekstu navedeno, siguran sam da bi se još poduzetnika uključilo putem sponzorstva pratiti sam projekt jer danas ima onih koji se miču od kluba svjesni da se lova siše i da rezultatski Hajduk teško može naprijed.

Treće, potrebni su projekti koji bi pokrenuli cijeli klub i samu priču oko kluba. Nešto se po ovom pitanju i napravilo u zadnje vrijeme, poput obnove svlačionica, izgradnje novih igrališta, obnove zahoda na stadionima i slično. No to je sve skupa premalo i pomalo neambiciozno. Uzmimo na primjer projekt izgradnje nogometnog kampa. Svojevremeno nam je tadašnji predsjednik Brbić napravio prezentaciju kampa koji je trebao biti u Stobreču. Nešto luđe nikada u životu nisam vidio! Čovjek prezentira kamp koji bi trebao biti na zemljištu koje je dijelom u vlasništvu hrvatskih suma, dijelom u vlasništvu države, dijelom privatno itd. Znači prevedeno ne postoji niti promil šanse da se takvo što napravi u Stobreču, ali glavna rasprava među navijačima je bila ima „hoće li se stvarno Hajduk preseliti s Poljuda i jeli to dobro za klub“?! Tako su se do sada većinom „radili projekti“, koji to u svojoj stvarnosti nikada nisu ni bili jer za njih ne postoje niti inicijalni preduvjeti za realizaciju. Realna realizacija kampa bi se mogla ostvariti na prostoru današnjih pomoćnih igrališta uz pomoć grada Splita. Izgradnja na nekoliko etaža na mjestu pomoćnih igrališta sa sadržajem poput internata, dvorana, teretana, bazena i slično u jednoj od donjih etaža. Naravno uz to ide i traženje sponzora koji bi barem djelomično sufinancirao sami kamp, a koji bi zauzvrat dobio da se akademija zove njegovim imenom i slično. Čudo je projekata koje bi Hajduk mogao raditi kada bi bilo volje i želje za napretkom, odnosno kada fokus poslovanja ne bi bio samo na ulazno-izlaznim transferima na kojima trenutno počiva održivost kluba.

Četvrto, Hajduk napokon treba tražiti potporu od države koja je danas maćeha cijelom hrvatskom sportu. Da, upravo Hajduk mora biti lokomotiva koja će pritiskati državu da dio poreznog kolača se vrati, odnosno prelije u sport, a posljedično tome i u Hajduk. Pa da nam jedan Mišković dijeli lekcije „Opatijskom inicijativom“ (koja je šuplja i puna nelogičnosti), a mi već godinama šutimo i nismo u stanju napraviti suvisao prijedlog kako da klubovi dobiju novac i od države. Hajduk i to jedan pravi narodni Hajduk umjesto da ima snagu pokretati ovakve stvari, danas imamo situaciju da se trenutno većina Hrvatske sprda s nama.

Peto, marketing! Prije „narodnog“ Hajduka bili smo na nuli. Onda se pojavio gospodin Aljoša Bašić koji je marketing podignuo na jednu razinu, na kojoj smo i dan danas ostali. Vrijeme je za značajni iskorak i na ovom planu! Kako? Sada se marketing Hajduka svodi na prodaju Hajduka kao branda. Pa onda imamo hajdučko pivo, šlape i jogurte od kojih ubiremo po koju kunu od prodaje. To je skroz ok, ali vrijeme je da Hajduk polako počne ulagati vlastit novac u marketing, a ne da samo „iznajmljuje“ svoj brand. Veći i moderniji fan shop, reklame na radiju i televiziji, ulaganje u vlastitu proizvodnju, okretanje prema turistima kao ciljanoj skupini. Sve to košta, ali u konačnici bi bilanca po ovom pitanju trebala biti i više nego pozitivna.

Uz ovih pet osnovnih smjernica, Hajduk treba razmišljati i o koraku unaprijed kako bi i dugoročno bio potpuno financijski stabilan, a ne samo trenutno održiv. Dugoročni cilj treba biti podizanje svoje tržišne vrijednosti! Taj korak bi se sastojao u tome da se recimo 10 posto od iznosa svakog transfera stavlja „sa strane“, za crne dane. Kako to izvesti? Uz pretpostavku da se sve gore navedene stvari ostvare, onda ne bi bilo problema da Hajduk godišnje ostvari i suficit (on bi nastajao u slučaju bilo kojeg unosnijeg transfera) s kojim bi mogao planirati realizaciju projekta poput izgradnje kampa, ali i poput recimo kupovanja državnih obveznica. Znači, npr. prodamo mladoga Šegu za recimo 5 milijuna eura, a onda s pola milijuna eura od tog novca kupimo državne obveznice, te čuvamo novac za crne dane u slučaju nekakvog nepredviđenog otkazivanja sponzora, lošije rezultatske sezone i slično. Takvim pristupom podižemo i financijsku bilancu kluba, ali i dodatno privlačimo sponzore koji znaju da ulažu novac u neku stvarnu vrijednost. Ovdje niti ne spominjem da ostvarivanjem ovih stvari imate i kumulativan učinak povećanja baze članstava jer ljudi žele biti dijelom pozitivnih promjena i pozitivnih projekata. Povećanje baze članstva znači i daljnji financijski pomak kluba kada su u pitanju prihodi.




Slika 5 – Trenutni omjer godišnjih prihoda i rashoda kluba




Slika 6 – Samoodrživi model godišnjih prihoda i rashoda kluba

Po meni klub trenutno može funkcionirati samo ako mu razlika između „sigurnih“ prihoda i „sigurnih“ rashoda ne prelazi 10 milijuna kuna. Sve iznad toga je neodrživo ako želimo biti konkurentni po pitanju rezultata. Ovdje naravno pričamo u prosječnim sezonama.


Zaključak:

S trenutnih 90 milijuna kuna rashoda i 50 milijuna kuna prihoda, racionalizacijom poslovanja treba u vrlo kratkom roku doći na 60 milijuna kuna rashoda i 50 milijuna kuna prihoda. Tako rupa koju treba napuniti novcem od transfera će iznositi svega 10 milijuna kuna. Nakon toga treba se okrenuti gore navedenim smjernicama kojima bi onda polako, ali sigurno kretali prema još ozbiljnijim financijskim brojkama. Naravno ove brojke nisu krajnji cilj jer su same po sebi neambiciozne, ali predstavljaju odličnu bazu za početak pravilnog razvoja kluba. Dolaskom rezultata (npr. ulazak u Europa ligu), te velikim transferima iznos prihoda se bez problema može i vrlo skoro udvostručiti, utrostručiti…


3. KATEGORIZACIJA UGOVORA I UVOĐENJE REDA U SVLAČIONICU

Nered u svlačionici Hajduka nije od jučer. Ugovori nesrazmjerni igrama koje pojedini igrači pružaju na terenu, postoci od prodaje, otkupne klauzule za po klub izrazito nepovoljni uvjetima, postoci koji garantiraju nastupe i još čudo poslovno nelogičnih činjenica, sve to stoji ili je stajalo u ugovorima igrača koji dijele hajdučku svlačionicu. Uprave se mijenjaju, ali postulati ostaju isti. I bitnije je čiji si igrač nego što pružaš na terenu kada su povlastice u pitanju. Zato jasno i nedvosmisleno treba reći takvoj praksi DOSTA! Dosta je mužnje Hajduka i njegove sise, dosta je „poslovnih tajni“ iz ugovora, dosta je pogodovanja iz kojekakvih razloga! Jedini način da se takvo što spriječi jest uvođenje KATEGORIZACIJE UGOVORA!


Kategorije ugovora bi bile prema klasama:

Klasa A – Godišnji ugovori u iznosu cca. 240 tisuća eura. Zaslužuju ih svi hrvatski reprezentativci, povratnici koji još vrijede na tržištu, te igrači za koje Uprava i sportski direktor procjene da su neizostavni dio trenutne kičme momčadi.

Klasa B – Godišnji ugovori u iznosu cca. 180 tisuća eura. Zaslužuju ga igrači koji su na putu da budu nosioci same osovine momčadi, te kvalitetni stranci koji popunjavaju nepokrivene pozicije.

Klasa C – Godišnji ugovori u iznosu cca. 120 tisuća eura. Zaslužuju ga igrači pridošlice za koje se još sa sigurnošću ne može reći da će uskoro biti oslonac prve ekipe, ali se u njih ulaže uz određeni poslovni rizik.

Klasa D – Godišnji ugovori u iznosu cca. 60 tisuća eura. Zaslužuju ga svi izlazni juniori s kojima se odluči potpisati profesionalni ugovor.

Uz definiranje ove četiri kategorije ugovora Uprava (uz blagoslov Nadzornog odbora) mora ZABRANITI stavljanje ikakve stavke u bilo koji ugovor koja garantira određeni postotak nastupa nekom igraču. Isto tako eventualne klauzule o prijevremenom otkupu pojedinog igrača se mogu sporadično stavljati, ali uz uvjet da one ne budu klubu neprihvatljive, odnosno da se one mogu aktivirati samo u slučaju da za pojedinog igrača stigne ponuda koja „izbija iz cipela“. Znači te klauzule mogu i moraju biti samo u slučaju da stignu ponude od 10 ili više milijuna eura, tako da se više nikada ne ponovi slučaj Lorenca Šimića koji je imao klauzulu od čini mi se milijun i pol eura. Postavljanjem niskih otkupnih klauzula klub zapravo postaje žrtva igrača i njegovih managera! Zašto se to do sada radilo, odgovor je vjerojatno zbog sitnih interesa pojedinaca.

Postavljanjem ovakvih kategorija ugovora uz kresanje broja ugovora na otprilike 25, znači da bi nas kompletan budžet seniorske ekipe za jednu sezonu stajao otprilike 3,75 milijuna eura (25 puta 150 tisuća eura koliko bi iznosila prosječna godišnja vrijednost ugovora). Ako tome pridodamo još plaću trenera i njegovih pomoćnika, dolazimo do iznosa od otprilike 30 milijuna kuna na godišnjoj razini što bi činilo otprilike 50 posto (gore navedenih) „sigurnih“ planiranih rashoda. Ostaje još 30 milijuna kuna za hladni pogon i plaće svih ostalih djelatnika u klubu što bi trebalo biti sasvim dovoljno za kvalitetno funkcioniranje kluba.


Ajmo analizirati trenutno stanje i loše postavljene stvari u svlačionici.

Slučaj Futacs – Vratili smo ga iz mrtvih, a on nam je vratio titulom najboljeg strijelca. Pa smo ga čekali da se vrati nakon teške ozljede, a onda kad se vratio dali smo mu „nogom u glavu“ na ulici. I sad on neće više da igra… Uvrijeđen i ucjenjuje. S pravom ili ne, svatko može prosuditi za sebe. A ovi s kata? Ne znaju bili prdnuli ili bi stisnuli. Prvo Futacs uopće nije kažnjen jer nije na vrijeme došao na pripreme, a i lagao je da je imao dopuštenje kluba da zakasni. Pa je udaljen u drugu momčad, da bi se onda bez ikakve javne isprike priključio prvoj momčadi jer nam fali napadač. Da li on želi igrati za Hajduk ili ne? Ako je njegov odgovor ne, onda ima Marjan i neka lagano trčkara godinu dana dok mu ne istekne ugovor. Ako je odgovor da, onda neka se ispriča, pospe pepelom i očekujemo da svojom igrom vrati naše povjerenje. Ovakvim mlakim stavovima (ako o ikakvom stavu uopće možemo pričati) kluba prema istom igraču imamo samo teški razdor u svlačionici. Pa jedan od najskupljih igrača trenira s prvom momčadi, uopće se ne trudi nametnuti i čeka da se transferira?! A uz sve to trener ima razumijevanja?! Ako je tkivo (u svlačionici) bolesno isto treba odstraniti ma koliko to nekad teško bilo napraviti.

Slučaj Nižić – Krenulo je prepucavanje po novinama. Prvo su ga iz kluba lagano optužili da se ne osjeća spremnim za igru jer mu je propao transfer. Onda je on sam izišao u medije nudeći svoju istinu kao je stvarno bio bolestan, da bi opet klub na takvo priopćenje izdao određeni demantij. Gdje je istina nije ni važno iako je ona najčešće negdje na pola puta. Ako gledamo situaciju iz kuta od Nižića, radi se o praktično jedninom povremenom reprezentativcu čija su primanja daleko ispod prosjeka svlačionice. Dva puta mu se već stopirao izlazni transfer jer je bio prijeko potreban klubu. I sad su mu to učinili i po treći put. E sad njemu su to učinili, a tjedan dana prije Tomi Bašiću nisu, pa još tjedan ranije Radoševiću isto nisu. Nisu godinu dana ranije ni Ercegu isto tako zabrani odlazak, pa ni Ohandzi. I tako radom da ne nabrajam. Nema se što drugo reći nego da uvjeti za sve jednostavno nisu isti. Nisu i gotovo! A samo jednaki kriteriji za sve mogu galvanizirati ekipu i učiniti rezultat na terenu. Usput, Nižić je jedan od onih koji pregovara sam, nema svoga zastupnika da na razne načine „smekša“ stav Uprave i sportskog direktora. Nije da pravdam igrača jer je nejasno jeli i koliko stvarno bio bolestan, a koliko je stvarno bojkotirao, ali sustav vrednovanja igrača jednostavno ne valja i to se pod hitno treba mijenjati!

Slučaj Caktaš – Povratnik koji nije na razini. Očekivali smo puno, a dobili manje od očekivanog. Takav je život. Kada je proljetos zabio Dinamu iz slobodnjaka golčinu svi smo ga dizali, ali sveukupno realno trebao je dati više. Na žalost kako to kod nas biva prenapuhani ugovor sad je problem. Nekidan slušam predsjednika Uprave koji kaže kako bi bilo najbolje da Mijo sam sebi smanji ugovor?! Jeli tako pričao i dok je bio u Upravi firme u kojoj je prije radio? Nevjerojatno što ljudi sebi dopuštaju i kako malo znaju o ljudskoj psihologiji kad su spremni na ovakav istup. Prvo, razumljivo je da je ugovor od navodnih 500 tisuća eura apsolutno prevelik i da predstavlja problem, ali ugovor je tu da se poštuje, a one koji su ga potpisali treba upitati zašto su to radili. Još je gora stvar što ga je isti Nadzorni odbor odobrio, a sada šuti kada predsjednik javno proziva samog igrača. Drugo, nakon takvog istupa što očekivati od Mije? Pa nije on doktor znanosti, nego nogometaš kojem sigurno ovakvo prozivanje nije sjelo. Usput sam je nakon toga odbio biti kapetanom i prepustio je traku Juranoviću, a i kako je proslavio pogodak na Rujevici puno govori o trenutnom mentalnom stanju dotičnog. Šteta, umjesto da izvučemo maksimum iz njega, pitanje je u kojem će smjeru ići ova priča… A zašto je ugovor tako velik, uvijek ostaje sumnja iako se sve može pravdati „tržišnom utakmicom“… Da je u klubu postojala gore spomenuta kategorizacija ugovora onda ni Mijo ni Nižić ne bi bili problem. Ovako svaki ima svoju priču, svoj kut gledanja, a navijači imaju svoj bijes i pravo da ga ispale upravo na njima. Oni koji su to trebali spriječiti utakmice gledaju iz lože.

Slučaj Juranović- Od igrača treće lige do kapetana Hajduka u samo tri godine. On je po meni dokaz svih mogućih slučajnosti koje pogađaju naš klub. Doveden je kao perspektivni vezni igrač, onda je malo nastupao za Hajduk 2, pa je silom prilika radi svoji fizičkih predispozicija (najbrži igrač na svim mogućim testiranjima) preseljen na mjesto desnog beka koje je zaigrao skoro pa prvi put u životu. Na toj poziciji je godinu, godinu i pol dana igrao blago rečeno loše, primili smo čudo golova baš preko njega, da bi u zadnjih pola godine izrastao u sasvim solidnog igrača i kapetana. Svaka mu čast kao momku, ali iz kuta kluba gledano on je primjer neplanske kupovine, neplanske proizvodnje, učenja igrača da s 20 godina po prvi put igra neku poziciju, trpljenja početničkih grašaka zbog nedostatka iskustva i na kraju sad kad nešto i proigra vjerojatno će otići za male novce. Jura je slučajan proizvod, a uspio je isključivo zbog vlastite upornosti i poštenog odnosa…

Slučaj „tri vratara“ – Letica, Stipica i Grbić. Leticu nitko nije doživljavao dok na preporuku Lovre Kalinića nije uzeo Šošu za managera. Nakon toga je dobio poziv nazad u Hajduk, ali ni tada nije nešto posebno kotirao, ali je barem pod sredstvom svog impresarija preskočio Grbića. Tek ozljedom Stipice grabi priliku, pokazuje potencijal i na prvu ponudu odlazi. Zaključak, Letica se Hajduku slučajno dogodio… Katastrofa svih u klubu da nisu na vrijeme prepoznali potencijal… Reklo bi se Hajdučka klasika! Stipica je pak primjer prosječno dobrog golmana koji je pored dva mlada i perspektivna golmana forsiran iz opet tko zna kojih razloga… Osobno nikad nisam shvatio razlog njegovog forsiranja. Grbić je pak kao i Nižić bez ozbiljnog managera visio nekoliko godina pa hodnicima kluba tražeći pravu priliku koju nije dočekao. Uvrijeđen odlazi u mrsku nam Lokomotivu. Šteta, ali on je još jedan dokaz interesnih lobija koji su harali ili još uvijek haraju klubom.

Šego vs. Pršir & Špikić

Znate li da Šego još uvijek nije potpisao profesionalni ugovor nego ima važeći stipendijski? Zašto, ne znam, ali ako je vjerovati medijima zato što traži više. A što točno traži? Samo da ga se cijeni i poštuje? Gle čuda, ma nije moguće… Da pojasnim. Iz Dinama je nedavno stigao dvojac Pršir i Špikić koje je Hajduk prigrabio pod svoje. Zbog velike ili „velike“ potražnje na tržištu za istima od strane navodno stranih klubova Hajduk ih je mogao dobit samo tako da im je dao pristojne ugovore… Naravno i Pršir i Špikić osobno poznaju i Gojuna i Despotovića pa je i to presudilo. I gdje je onda problem? Nema ga, osim što su juniori iz naše omladinske škole potpisivali profesionalne ugovore znatno manjih iznosa. Eto Šego zasad nije pristao i potpisao, a hoće li ne zna se… Poruka je da ne dobiju svi iste ugovore ni kad iz juniora dolaze…. Iz mog kuta opet neka vrsta poznanstva presuđuje kada su iznosi u pitanju. Novo sjeme zla i razdora u svlačionici. Da je kategorizacija tu, onda se svima gore navedenima da ugovor kategorije D, pa potpiši ako hoćeš, a ako ne široko ti polje. Poslije ako se itko od njih nametne, onda svakako ide podebljanje ugovora. Ali ja sam idealist, a tako to ne ide, barem ne za sada…

Slučaj Said – Kad za njega Zlatko Vujević koji ga je trenirao kaže da nikada u životu nije sreo bezobraznijeg i negativnijeg lika u svlačionici što dalje treba reći?! Ne sluša ništa sto mu se savjetuje, potiče druge na nerad, samo su neke od Zlatkovih opservacija. A znamo da Zlatko nije od interesa, a još manje da je sklon izmišljanjima i konstrukcijama. I onda vidimo rezultat na terenu. Nezainteresiranost, svađa oko izvođenja penala, „namjerni“ crveni kartoni. Uglavnom nered koji nam ne treba ma koliko se o dobrom igraču radilo…


4. PRAVILAN RAZVOJ MLADIH IGRAČA

Uvijek je dilema „naša dica“ ili „stranci“. Za mene dileme nema, odgovor je jasan, naša dica plus kvalitetni stranci. Nekvalitetni i preplaćeni stranci su smrt za bilo koji klub, a mi smo ih kroz godine samo gomilali. Kako razvijati „našu dicu“? Kako sam gore naveo, seniorski pogon treba sadržavati otprilike 25 profesionalaca. Od toga 10-ak starijih klupskih igrača, 4-5 kvalitetnih stranaca, te 10-ak domaćih mladića između 18-20 godina. Znači 15-ak starijih igrača koji su nositelji plus 10-ak mladih koje treba pametno dozirati i uvoditi u seniorski prvoligaški nogomet. Cilj je postići da mladi igrači ne odlaze prerano! Sada je klub zbog rupe u proračunu prisiljen reagirati odmah na prvu ili eventualno drugu unosniju ponudu, a tako to dugoročno ne ide. Ne ide ni za klub ni za igrača jer nema gore nego kad igrač prerano ode u inozemstvo. To je put da se lakše izgubi, odnosno da ne ostvari karijeru koji je možda mogao imati. Uzmimo za primjer zlatnu kopačku svjetskog prvenstva Luku Modrića. Na stranu njegova uloga u pranju novca, lažno svjedočenje i ostalo (sve ovo bez imalo uzmaka osuđujem), ovdje ću samo pričati o nogometnoj karijeri. S 18 godina je išao na posudbu u Zrinjski, pa iza toga u Inter Zaprešić. Nakon toga slijedilo je nekoliko godina sazrijevanja u Dinamu, pa s 23. godine transfer u Tottenham, da bi s 27 godina otišao u Real Madrid kao vrhunac svoje karijere. Ovaj igrački primjer bi trebao služiti svim mladima kao uzorak kako se trebaju razvijati njihove karijere. Da je iti jedan korak drugačije napravio pitanje je bili ovako daleko dogurao. Prerano forsiranje da bude nositelj igre u Dinamu, prerani transfer u Tottenham, prerani odlazak u Real Madrid. Sve su to mine koje je izbjegao. I svugdje je dovoljno sazrijevao. U Zrinskom i Interu se spremao za Dinamo, u Dinamu se spremao za sredinu kao što je Tottenham, a u Tottenhamu je sazrio da može u Real. I usprkos svom tom sazrijevanju uvijek je u prvoj godini dolaska na višu razinu patio. A mi? Mi sve (pro)damo prerano. Balić na prvi zov milijuna ode u Udinese, Vlašić još nezreo i nedefinirane pozicije ode u Everton, prije toga Pašalić u Chelsea, da dalje ne nabrajam. A trebali su i mogli više, da ih se pratilo, da ih se pustilo da dođu do razine kad su spremni za korak više, kako igrački tako i ljudski, kako fizički tako i mentalno. I ovako će oni ostvariti karijere, ali sporije i teže neko su mogli. Da i ne pričam koliko je Hajduk izgubio njihovim odlaskom, kako rezultatski tako i sutra prilikom njihovih daljnjih transfera jer karijere su znatno usporene ovakvim razvojem situacije. Zato treba pametno sa Šegom, Palaversom, Krekovićem, Nejašmićem, Teklićem, Delićem, Bradarićem, Blagaićem i ostalima. Budućnost je pred njima, a klub dok je njih nikad neće propasti. I zato strpljenja. Nemojmo im s 18 godina odmah zviždati kada krivo dodaju prvi balun. Između 18 i 20 je sazrijevanje, a od 20 do 22/23 godine bi trebali dati maksimum za naš klub.


5. NAŠ HAJDUK I NJEGOVA ULOGA

Prije svega odmah da napomenem, član sam Našeg Hajduka od prvog dana. Djeca su mi isto tako učlanjena, te samim time načelno i podržavam ideju da narod bira Nadzorni odbor. Isto tako sam sudjelovao u privatizaciji kluba, te sam ponosni dioničar istog. Dugogodišnji sam pretplatnik kojeg ni višegodišnji rad u inozemstvu nije prekinuo u uzimanju pretplate. Još sam i donator udruzi Naš Hajduk, te će i moje ime jednoga dana ako Bog da zdravlja biti utkano u tematski park. Moram napisati ovaj uvod čisto da se znaju moji stavovi i djela.

E sad idemo na ono što me smeta kod famozne udruge Naš Hajduk. Prvo, smeta me sama činjenica da bilo kakva kritika na rad udruge nije dobrodošla. Ako išta kažete, odmah ste „pivač“, protivnik kluba, odmah ste za privatnog vlasnika. Čovjek bez samokritike nije čovjek, pa tako ni udruga nije savršena, a ponašaju se kao da su upravo takvi. Nedodirljivi i jednini ispravni u sustavu koji trenutno ne funkcionira! I sve što rade čitavo ovo vrijeme jest da brane sustav, da brane koncept, a minimalno ili nimalo se ne bave ljudima koje je njihov sustav izbacio. Moj je stav ovdje vrlo jasan! Od početka sam bio ZA ovaj projekt i još uvijek sam, jer zapravo put povratka s ovog modela u realnosti i ne postoji! Isto tako da se prije nekoliko godina išlo na sustav većinskog privatnog vlasništva nekoga tko nije grad Split osobno ne bih iskočio iz kože zbog toga. Zašto? Jer bilo koji sustav čine ljudi i ako izabereš dobrog privatnog vlasnika koji bi se borio i ulagao u klub svi bi bili zadovoljni. Isto tako da smo izabrali Mr. Glovera tko zna kako bi danas spašavali svoj klub. Tako je i s „narodnim“ izborom članova Nadzornog odbora. Ako izaberemo kvalitetne i ponizne ljude koji su spremni raditi isključivo za dobrobit kluba, onda klub može ponovno na dobre staze, a ako dođu ljudi kojima je bitniji vlastiti ego i povlastice onda je i stečaj kluba moguć. Laž je i obmana kako smo s narodnim klubom riješili financijsku održivost zauvijek jer gore spomenutih 30-40 milijuna kuna unaprijed definiranog minusa itekako može stvoriti probleme u likvidnosti! Zato sam stajališta da je ključ bilo kojeg modela čovjek i njegova uloga, a ne sustav sam po sebi. Radimo na kvaliteti izbora, a ne na formi! I komunizam je bio dobro osmišljen pa ga je čovjek upropastio. Sad kada imamo željenu demokraciju opet vidimo da i nju čovjek tjera u propast. Sustav nije toliko bitan, ali čovjek i kvalitetan izbor jest od presudne važnosti za boljitak kluba. A kao se do sada biralo? Na temelju jednog intervjua, uz set pomalo smiješnih uopćenih pitanja. Uz to prosječan navijač i član Udruge nije sposoban na temelju CV-jeva razaznati tko valja. Za kraj, zašto se potencijalni članovi Nadzornog odbora ne bi predstavili kroz određeni plan rada. Da vidimo kako oni vide stanje u klubu i koje korake namjeravaju poduzeti kada uđu u odbor. Dok god se isti slikaju po novinama prije izbora sa šalom Hajduka i dokazuju kako su upravo oni najveći navijači nema nam kruha. Samo jasni planovi, vizija, te realni financijski okviri mogu razaznati kakve su čije namjere. Iako i tada vjerojatnost pogreške postoji, ali je bitno manja…

Drugo, zanimljivo mi je kako udruga radi neke od svojih projekata. Odmah da naglasim kako za razliku od ostalih kritičara udruge Naš Hajduk nisam od onih koji „vide“ kako Upravni odbor udruge i ljudi oko njega imaju financijske koristi od iste. Meni je posve jasno da se u principu radi u volonterima koji itekako žrtvuju svoje slobodno vrijeme da bi udruga nastavila s radom. Što ih na to tjera? Životni ideali, komad medijskog prostora ili nešto treće to samo oni znaju i u to ne bih htio ulaziti niti je uopće bitno za ovu analizu. A ono u što bih htio ući jest projekt „Ili jesmo ili nismo“ kada su se štampali dresovi s imenima ljudi na trećem dresu Hajduka. Na prvu kad sam čuo za projekt, odmah sam reagirao ovo je super ideja, odnosno super projekt. A na drugu, čekaj, udruga Naš Hajduk koristi dres našeg kluba za skupljanje sredstava s kojim od Tommy-ja otkupljuje dionice?! Znači resurs kluba (jer dres to svakako jest) koriste za sebe? Kako je to moguće? Pa klub je dioničko društvo koje treba štititi sve dioničare na isti način. U ovom slučaju uzurpirali su vlasništvo kluba za svoj interes? Tko im je iz kluba to dopustio i pod kojim uvjetima? Meni ovo izgleda kao privilegij jednog dioničara u odnosu na druge. Iskreno ne znam točno kakav je ugovor potpisan između kluba i Udruge vezano uz ovu akciju, ali blago rečeno nije fer, da ne kaže nešto drugo. Kako god, osobno doniram novac bez da očekujem išta za povrat, a ova akcija je za mene blago rečeno sporna. Da su štampali majicu udruge Naš Hajduk s imenima onda to ima smisla, ovako…

Evo i riječi Tomislava Mikulića vezano uz ovaj projekt:

Na trećem dresu nogometnog kluba Hajduk u sljedećoj sezoni bit će utisnuta imena 2.200 donatora koji su svaki pojedinačno u nedavno završenoj akciji „Ili jesmo ili nismo“ uplatili 1.911 ili više kuna te je na taj način prikupljeno 4,43 milijuna kuna za otkup dionica tog kluba, objavila je u četvrtak udruga Naš Hajduk. „Ovih 4,43 milijuna kuna je dovoljno da se otplati čitava godišnja rata koju Udruga Naš Hajduk plaća za stečenih 24,53 posti dionica Hajduka“, rekao je za Hinu voditelj projekta stjecanja dionica Tomislav Mikulić.

Treće, meni osobno još i spornije jest to što se novci od godišnje članarine koju uplaćujemo klubu računaju kao pozajmica, a ne kao obična uplata/donacija. Znači godišnje cca. 40 tisuća članova uplati klubu otprilike 3,5 milijuna kuna i onda se to tretira kao pozajmica klubu, te će se taj dio pretvoriti u vlasnički udio kada jednog dana dođe do dokapitalizacije dioničkog društva! A što ako do dokapitalizacije uopće i ne dođe? Opet Udruga stvara sama privilegirani status u odnosu na druge dioničare! Zbog čega i s kojim pravom ovo ide kao pozajmica?! Može li i treba li onda svaki sponzor koji donira novac u klub, umjesto donacije tražiti od kluba da to ide kao pozajmica?! Ajde još je ok da udruga traži od kluba što god hoće, ali je potpuno nenormalno da predsjednik Uprave takve stvari odobrava! Pa predsjednik Uprave bi trebao biti netko tko štiti jednako sve dioničare, apsolutno jednako. Ovdje se netko opako poigrao s demokracijom. Jer kako ja to vidim, udruga Naš Hajduk bira Nadzorni odbor, Nadzorni odbor bira Upravu, a onda Uprava odobrava projekt trećeg dresa i pozajmice istoj toj udruzi? Aha, krug se zatvorio, a možda je to ujedno i obrazloženje zašto udruga više štiti model nego što se bavi ljudima koji trebaju biti dio tog modela. Pametnom dosta.

Zaključak, još uvijek aktivno podržavam udrugu Naš Hajduk i njen projekt, ali anomalije poput korištenja klupskih resursa, te pozajmice umjesto donacija (od članarina) jednostavno momentalno treba iskorijeniti! Zadaća predsjednika Uprave i Nadzornog odbora je da ovakve povlastice ukinu u što kraćem roku!

O odnosu Udruge s DPH-ovima koji nisu pad njenom kontrolom, te prozivanje tih istih DPH-ova jednostavno neću komentirati jer nemam dovoljno informacija što i tko sve stoji iza toga. Svakako dodatna komunikacija s obje strane bi bila dobrodošla. Na kraju krajeva svi navijači trebaju ići pod isti štap ako je to naravno moguće.


6. ULOGA NADZORNOG ODBORA I NAČIN IZBORA UPRAVE

Što reći o Nadzornom odboru i o odabiru ljudi u istome. Prvi „narodni“ Nadzorni odbor je spasio klub od stečaja i to je istina. Napravili su neke temelje iako je dojam da su i oni mogli bolje. Interesantno tadašnja predsjednica Nadzornog odbora je najavila da bi klub 2016. godine trebao doći do svog maksimuma, te da tada poslovanje više neće ovisiti o izlaznim transferima. Evo nas u 2018. godini, a to proročanstvo se naravno nije ostvarilo. Zanimljiva je ta najava jer je najavljen maksimum razvoja kluba za godinu u kojoj ti članovi više nisu u klubu. Onda je drugi NO učinio isto, samo su oni vrhunac najavili za 2025. godinu. Nadam se da treći narodni NO neće probiti rok od 2050. godine jer nisam siguran da ću to doživjeti. Šalim se naravno, ali simptomatično je da svi najavljuju kako će najbolje vrijeme uslijediti kada oni odu, što valjda dovoljno govori i o njima samima.

Ajmo na trenutni NO. Iz aviona se vidi da nešto ne štima. Evo sad i gospodin Kosor govori kako odavno ne funkcioniraju kao tim, te da bi svi trebali dati ostavku. Pa gospodine Kosor zašto čekate ostale, ako tako stvarno mislite? Nije da prozivam dotičnog gospodina, nego mi se čini da tako cijelo vrijeme funkcioniraju. Lijepo je biti u loži, putovati, imati medijsku pažnju, hraniti svoj ego. A reforme, konkretni potezi, jasne smjernice, to čete očito ostaviti drugima…

A kakvi bi članovi NO-a trebali biti? Osobno od nekih budućih članova NO-a očekujem da budu skromni i ponizni, medijski prilično i potpuno neprimjetni. Oni su tu da definiraju okvir rada kluba, da nametnu jasne planove i viziju razvoja kluba, te da izbace sve interesno lobističke krugove koji unose nemir u osnovno funkcioniranje i rad kluba. Oni su tu i da lobiraju ako su u prilici. Oni su tu da kontroliraju rad Uprave, ali i da pomažu istoj ako se to od njih traži (dodatno razumijevanje u slučaju nepredviđenih situacija i slično). Oni NISU tu da upravljaju operativnim dijelom kluba. Oni NISU tu da predlažu nove zaposlenike, trenere i slično. Oni NISU tu da se slikaju u loži. Oni NISU tu da putuju na račun kluba na europska gostovanja i slično. Nevidljivi, nenametljivi, visoko moralni i ljudi s vizijom razvoja kluba… To je ono kako ja vidim neki novi puno bolji sastav NO-a. A Uprava? Uprava, odnosno predsjednik Uprave jest nešto sasvim drugo. Tu treba tražiti osobu koja je sposobna ispuniti zadatke NO-a, te doprinijeti i dodatnom razvoju kluba sprovodeći svoje ideje i djela. Tu treba doći osoba koja je sposobna okupljati ljude, biti medijski atraktivna i zanimljiva. Tu treba netko tko će demistificirati sve procese u klubu, tko će navijačima znati objasniti zbog čega je nešto napravljeno i slično. Isto tako Uprava se može sastojati i od više članova, npr. predsjednik Uprave i član Uprave zadužen za financije kako bi se lakše obavljao i rasporedio posao. Kako bi Nadzorni odbor trebao birati članove Uprave? Moguće je više načina. Jedan je da se putem head hunting agencija odaberu najbolji kandidati, drugi je da recimo generalni sponzor da svog predstavnika, treći jest da netko iz NO-a lobira za „kandidata od formata“… Ali kao što sam ranije rekao bitnije jest odabrati kvalitetnog čovjeka, nego se brinuti o načinu i formatu odabira istog, naravno poštujući sve pravne procedure dioničkog društva.

Nego za kraj jeli itko ikad vidio i pročitao sad već čuveni elaborat kojeg je napravila Marijana Bošnjak? I jesu li Kos i Huljaj radili po istome? Da nije smiješno bilo bi tragično jer je očito kako je NO brljao u ovom mandatu. O puštanju Kosa da nabije rashode, pa traženju Huljaja da kreše iste, dovoljno govori o viziji i strategiji koju su imali. Ili nisu…


7. OSTALO

Mogao bih još sto tema ovako proći. O odnosu prema HNS-u, o sudačkoj organizaciji, o zanemarivanju dalmatinske baze, o odnosu prema veteranima koji je ispod svake časti, o zanemarivanju djece iz splitskih osnovnih škola, o novinarima koji prate klub, o jačoj ulozi grada kada je ulaganje u stadion u pitanju, o travnjaku nakon Ultre, o odnosu kluba prema navijačima i obrnuto, ali jednostavno te teme su nebitne ili bolje rečeno su manje bitne dok god ne pometemo ispred svoga praga. A bome kakvo je trenutno stanje imat ćemo što i pomesti.



Zdravi i veseli bili!
Sa štovanjem,
Ante Armanda
mail: ante.armanda1@gmail.com